Izvinjavam se ako sam nekoga, nikada s namjerom, povrijedio. Halalite mi, kako se to kaže na ovim prostorima. Pustio sam suzu, trenutak prije nego što sam sklopio oči.
Pustite je i vi sada. Neka mi je sretna bosanska zemlja. S ljubavlju koju nosim sa sobom. Vaš Bosanac i Hercegovac s dna kace, Jovan Divjak.
Raznesena djeca
To je završni dio oproštajnog pisma generala Jovana Divjaka koje je zauzelo jedan od zidova u Historijskom muzeju BiH, gdje je otvorena izložba posvećena upravo njemu. Izložene su fotografije iz skoro svakog doba života generala, uniforma, dok se na jednom ekranu prikazuje snimak od 3. maja 1992. godine iz tadašnje Dobrovoljačke ulice i rečenica po kojoj pamtimo generala Divjaka: "Ne pucaj!“
Na drugom zidu izložene su plakete, povelje, priznanja... Uz njegove fotografije u uniformi, stoji još jedna - generala Divjaka s bebom u naručju.
Beba je Muhammed Bojadži, mladić koji nema istu krv kao Divjak, ali ipak ga je zvao dedom. Muhammed nije upoznao braću Mirzu (12) i Fehima (17), oni su ubijeni kada je pala granata u dvorište kuće na Sedreniku 9. juna 1992. Tada su poginuli i Amina Bojadži (14), kćerka njihovog amidže, te Sakib Prašović, pripadnik policije.
Divjak je tada obišao porodicu ubijene djece želeći da izjavi saučešće i od tada se stvorila neraskidiva veza između Divjaka i porodice Bojadži, posebno majke Halide, pripadnice Armije RBiH kojoj je dvoje čeljadi otrgnuto iz ruku.
- Bili smo u kontaktu do njegove smrti. Kad god bih imao neku dilemu, čak i da me odgovori od nekih stvari, da me malo bolje usmjeri, on je bio tu.
Bio je čovjek, prije svega, pa sve ostalo - rekao nam je Muhammed Bojadži dok smo stajali prekoputa fotografije na kojoj je on kao beba s generalom Divjakom.
Nema posla
Otkrio nam je da je njegovoj majci general Divjak krajem 1994. rekao: "Šta radiš, nemoj se toliko davati. Politika je ovo zakuhala, politika će i riješiti. Mi smo samo pijuni u ovom ratu.“
- On je govorio mami da zatrudni, ona nije bila sigurna zbog godina, imala je tada 42, 43 godine. Međutim, zatrudnjela je. Mene je rodila, imao sam manje od kilograma, proveo sam dosta u inkubatoru da preživim. Pokojni Jovan Divjak me iznio iz bolnice. Znao je reći: "Bit ćeš čvrst kao beton i jak kao Jugoslovenska narodna armija što je nekad bila.“ Postao je moj kum - rekao je Bojadži.
Iako je diplomirao i magistrirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, za njega posla nema.
- Obavio sam svoj pripravnički, volonterski staž u pravosuđu i organu uprave. Položio sam pravosudni ispit nedavno.
Znajući za našu situaciju, mnogi se busaju u prsa i hvale kako pomažu šehidskim porodicama, porodicama poginulih boraca, ratnih vojnih invalida. Nažalost, u stvarnosti je drugačije.
Dvije i po godine sam pokušavao pronaći posao u svojoj branši ili da je povezana s mojom branšom, čak i van Sarajeva. Međutim, ništa - istakao je Bojadži.
BiH bez etničkih torova
Muhammedova majka Halida sada je u poznim godinama.
- Preživjela je višestruka ranjavanja. Sada je malo slabijeg zdravlja. Ali bori se i sada, kao što je i 90-ih, samo što ovo sada nije oružana borba, već druga, borba za opstanak.
Svjesna je mnogih stvari u životu, zna koliko se ja borim i trudim, ali malo ljudi to prepoznaje u današnjem vremenu. Mama i sama nekad kaže, ako treba, opet će se boriti, ali poslije rata se povukla, distancirala, jer se borila za cjelovitu Republiku BiH, bez etničkih torova, da se osjeća na svakom dijelu BiH kao kod svoje kuće - rekao nam je Bojadži.
