U sarajevskoj mahali Mihrivode, prije 107 godina, 30. marta 1917., rođena je bosanskohercegovačka pjesnikinja Džemila Hanumica Zekić, u porodici u kojoj je sve troje djece bilo školovano. Potomak je Ahmeda Vehbije Zekića iz Stoca, pjesnika hronograma na turskom jeziku s kraja 18. i početka 19. vijeka, koji je umro 1801. godine u Travniku kao kadija, a od koga je nesumnjivo naslijedila pjesnički talent.

Zekić je bila naša najdugovječnija pjesnikinja. Živjela je 87 godina, ostavivši dubok trag u književnoj historiji Bosne i Hercegovine kao najplodnija književnica svog vremena, iako nije objavila nijednu knjigu. Naime, njene pjesme i tekstovi objavljivani su isključivo u časopisima, i to: “Islamskom svijetu”, “Novom beharu”, “Gajretu”, “Narodnoj uzdanici” (kalendar), “Islamskom glasu”, “Dječijem Novom beharu” i “Muslimanskoj svijesti”. 

Pseudonim Makbula

Godine 1933., kao učenica drugog razreda gimnazije, Džemila je objavila svoje prve pjesme „Islam“ i „Muslimanka“ u časopisu „Islamski svijet“. U periodu od 1934. do 1941. godine, objavila je četrdesetak pjesama i više kratkih proznih tekstova, a nakon pauze uzrokovane Drugim svjetskim ratom i novim društveno-političkim sistemom, tek 70-ih godina prošlog vijeka nastavila je objavljivati u časopisima “Preporod” i “Zemzem”. Objavljivala je i pod pseudonimom Makbula.

Iako je najpoznatija kao pjesnikinja, Džemila je pisala i prozu inspiriranu našim baladama te dešavanjima u stvarnosti, na koja je davala analitičke i kritičke osvrte. U pjesmama u kojima je pisala o ljubavi i zaljubljenosti mogu se osjetiti čežnja i melanholija kao i u sevdalinkama, koje su je inspirisale i koje je često znala i zapjevati. Kako je sama isticala, uzor joj je bila Umihana Čuvidina, prva bosanskohercegovačka pjesnikinja, te joj je posvetila pjesmu „Umrloj pjesnikinji Bosne (Umihani Čuvidinoj)“. Također, svoju sudbinu poredila je s Umihaninom, jer je i Džemila najveći dio života provela sama.

Tužne sudbine naših dviju heroina pretočene su u najljepše stihove koje bilježi historija bh. književnosti, a koji su kasnije bili inspiracija mnogim pjesnikinjama i pjesnicima, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u cijelom našem regionu. Veoma je značajno njihovo pisanje u vremenu kada je ženska pismenost bila vrlo rijetka. A o objema je govoreno da su bile pismene, religiozne i veoma lijepe.

Savremena i religiozna

Da bi se sačuvala uspomena na ovu za sve nas, kao i buduće generacije, značajnu ženu i njena djela, prof. dr. Nehrudin Rebihić je 2019. godine priredio Izabrane pjesme, crtice i publicističke članke Džemile Hanumice Zekić, objavljene s naslovom „Zeleni biseri“.

Bosanskohercegovačka književnica Jasmina Hanjalić u svom eseju o Džemili je napisala: „Lijepa Džemila nikada nije nosila veo niti marame, što se većinom očekivalo u ono doba od žena i djevojaka. Iako je živjela prilično savremeno, u isto vrijeme bila je duboko religiozna. Zbog lijepog izgleda i pismenosti mnogi ljudi su je poštovali. Svi njeni savremenici slažu se da je kao djevojka, a potom žena, bila atraktivna. Ova veoma ženstvena pjesnikinja imala je crnu i blago talasastu kosu. Srednje visine. Imala je lijepe i nježne crte lica, gladak ten... I u starosti, kad je bila potpuno sijeda, imala je neki čaroban smiješak koji je sagovornika osvajao“. 

Pjevala sevdalinku Sidranu

Rahmetli Timur Numić bio je jedan od skrbnika Džemile Hanumice Zukić i snimio je audiosnimak kada su je on i naš nedavno preminuli književnik Abdulah Sidran posjetili i nagovarali da pređe u kućicu koju joj je sagradila Općina Stari Grad. Iako u dubokoj starosti, na sminku je Džemila živahno govorila o sebi, detaljima iz svoje mladosti i kasnijeg života, o drugima, te recitovala i pjevala sevdalinku svojim gostima.

Gubitak sina

Džemilu život nije mazio, njena tužna sudbina bila joj je i inspiracija i bijeg od surove svakodnevice. Najveći razlog bio je gubitak sina Ragiba u njegovoj nepunoj godini života. Također, zbog funkcije koju je obnašao Hanumicin suprug u Drugom svjetskom ratu, doživjela je da je sa suprugom optužena i poslana u sarajevski zatvor “Beledija”, gdje je provela skoro tri mjeseca. Nakon izlaska iz zatvora, razvela se i vratila u očevu kuću, gdje je sama živjela do smrti.

Uprkos tome, prema svjedočenjima njenih komšija, Džemila je uvijek bila vesela, vedra i susretljiva, mnogo je voljela životinje, naročito mačke, koje je i udomljavala. A djela najbolje govore o čovjeku.

„Džennet je na dunjaluku/kad nekom učiniš dobro/džehennem kad mu naneseš bol, dakle, oboje je u nama samim“, poručuje nam svojim stihovima Džemila Hanumica Zekić.

U prohladnim oktobarskim danima, tačnije 21. oktobra 2004. godine, preminula je naša velikanka riječi, pjesnička diva izuzetnog senzibiliteta. O njenoj emotivnoj duši, ljubavi, vjeri, događanjima i vremenu u kojem je živjela, suosjećanju s onima koji su patili, protivljenju nepravdi koju su doživljavali, a koja je uvijek bila uzrokovana uskogrudim ambicijama pojedinaca u vlasti, najbolje govore stihovi Džemilinih pjesama.

Duhovni doživljaj

Džamija, tekija, ne znam šta bi
dok misao lutaše naokolo…
gdje je most preko kojeg sam prošla?
Kolo života stade
Zasija plamen
Sruši se dunjalučka kuća
sazdana od lažnih dragulja
Samo na azurnom nebu zablista
zvijezda – od iskona.
U kutu tekije-mezar
Sjena lebdi oko njega,
duša uči tekbire,
vire duhovne oči
A kuća mistike aška
sve je viša i viša
u nedogled…
Otvori' oči,
zapljusnu me java,
dunjaluka led!

Licemjerje

Na zemlji ste sebi stvorili
džennet
sirotinji džehennem,
gradite vile od zlata i mramora
vozite se u kadilacima, boinzima
a jahte bliješte nasred mora.
U ruci nosite tespih,
a pod pazuhom Kur’an
sirotinju arapsku plašite
džehennemom,
džehennem je u vašim srcima!
A džennet, da u njeg vjerujete
ne biste ga stvarali na zemlji!
Džennet je na dunjaluku
kad nekom učiniš dobro
džehennem kad mu naneseš bol,
dakle, oboje je u nama samim.
Ne biste gradili vile od zlata i
mramora,
vozili se u jahtama, kadilacima,
boinzima
ženili američkim ljepoticama
da vjerujete u ono što pričate
sirotinji:
Na drugom svijetu
džennet i džehennem da ima!