Proteklo je tačno pola stoljeća od 21. februara 1974., kada je Mika Špiljak, tadašnji predsjednik Vijeća naroda Skupštine SFRJ proglasio donošenje Ustava Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Prelomni dokument
Taj ustav iz “sedamdeset i četvrte”, pokazat će se kao prelomni dokument u kasnijem razvoju događaja, jer se njim u velikoj mjeri legalizirao raspad Jugoslavije, a već to je dovoljan razlog da ostane upisan kao jedan od najvažnijih dokumenata u historiji ovih prostora.
Prvih trideset godina svog postojanja, Jugoslavija je bila prilično ili umjereno centralizovana federacija. Međutim, nakon Ustava iz 1974. ona je dobila snažna konfederalna obilježja.
"Federiranje federacije", kako su ga nazvali pravnici, odnosno njeno konfederalizovanje, išlo je ukorak sa federalizovanjem Saveza komunista ?ugoslavije, koje je dovršeno na Devetom kongresu 1969. godine na Brionima, kada je smijenjen Aleksandar Ranković.
Ustav SFRJ dao je tadašnjim jugoslovenskim republikama, a posebno pokrajinama unutar SR Srbije - Vojvodini i Kosovu i Metohiji, široka prava i ovlaštenja. Pokrajine su imale svoja državna i partijska predsjedništva. Njihova teritorija nije se mogla mijenjati bez odluke pokrajinske Skupštine, a pokrajinske vlasti imale su čak pravo veta na odluke vlasti u Srbiji.
Novi Ustav je smanjio broj članova Predsjedništva s 23 na 9 članova, po jednog iz svake republike i pokrajine, te predsjednika SKJ Josip Broz Tito, predsjednik SFR?, proglašen je za doživotnog predsjednika Jugoslavije i njegovo ime je ušlo u tekst Ustava.
Bosanski Muslimani su uneseni u Ustav i prvi put su dobili ravnopravni status naroda unutar jugoslavenske zajednice.
Otpor u Srbiji
Naravno, rješenja iz ovog Ustava od početka su naišla na mnoge negativne reakcije u Srbiji. Tako je primjerice, tokom javne diskusije o predloženim promjenama Ustava, profesor beogradskog Pravnog fakulteta Mihailo Đurić osuđen je na kaznu zatvora nakon objave održanog govora u kojem se protivio sprovođenju planiranih ustavnih promjena, ističući da ?ugoslavija postaje samo geografski pojam, na čijem se tlu pod maskom dosljednog razvijanja ravnopravnosti između naroda uspostavlja nekoliko nezavisnih, čak i međusobno suprotstavljenih nacionalnih država. Đurić je tada naveo: "Ukoliko nešto još od Jugoslavije ostane, to je samo zato da bismo u sljedećoj fazi promene imali šta da privedemo kraju".
Nezadovoljstvo ovim ustavnim rješenjima u Srbiji će bujati tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća, što će biti izraženo i u zloglasnom Memorandumu SANU-a u kojem se između ostalog navodi da je Ustav iz 1974. „nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanje federacije, kao i zbog "umjetnih" administrativnih granica koje ne predstavljaju "pravu" sliku.
Nakon pobjede Slobodana Miloševića na 8. sjednici CK SK Srbije, u septembru 1987. godine, novo srbijansko rukovodstvo tražilo je ukidanja postojećeg ustava. Kad im to nije uspjelo na saveznom nivou, smjenili su kompletna pokrajinska rukovodstava krajem 1988., a u proljeće 1989. izglasali amandmane na Ustav Srbije, kojim su znatno suzili autonomiju SAP Kosova i SAP Vojvodine. Godine 1991. nezavisnost će proglasiti Slovenija, Hrvatska i Makedonija, a 1992. BiH.
Kontroverzni član
Najviše kontroverzi izazvala je rečenica u Ustavu „:Jugoslavija se definira kao savezna republika ravnopravnih naroda i narodnosti, slobodno ujedinjenih na principu bratstva i jedinstva u ostvarenju posebnog i zajedničkog interesa, sa pravom naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja“, što je protumačeno kao osnov za kasnije otcjepljenje republika.
