Iako su prvi izbori u BiH održani još daleke 1990., zbog rata i njegovih razaranja istinski demokratski život počeo se graditi od prvih izbora 1996. godine. Iako je danas Bosna i Hercegovina rekorder po broju stranaka u Evropi, većina ih, zapravo, ima izvor u prvobitnim političkim strankama: to su, prije svega, tri nacionalne stranke - SDA, HDZ i SDS, iz kojih će nastati niz stranaka slične ideologije i političkog usmjerenja.
S druge strane, lijeve stranke korijen su imale u Savezu komunista Jugoslavije, iz kojeg je kasnije nastao SDP, koji je potom iznjedrio nekolicinu stranaka.
Partner SDA
Prva nacionalna stranka koja je započela sa svojom diobom bila je SDA. Nakon političkog neslaganja neprikosnovenog lidera ove stranke Alije Izetbegovića i tada veoma popularnog bivšeg ministra vanjskih poslova i premijera Harisa Silajdžića, potonji je u aprilu 1996., nedugo nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, odlučio osnovati Stranku za BiH.
Iako stranka nikada nije sebe jasno definirala kao sljedbenika određene konkretne ideologije, te je za sobom povukla veliki dio članstva SDA, u prvim danima demokratije u našoj zemlji Stranka za BiH se pozicionirala kao centristička i sekularnija stranka, no od prvog dana jasno protestirajući protiv dejtonskog uređenja zemlje i zagovarajući jednostavnu unitarnu republiku.
U prvih petnaest godina dejtonske Bosne i Hercegovine ova stranka bit će redovan učesnik u vlasti, obnašajući ulogu manjinskog partnera SDA. Iz tog stiska SDA Stranka za BiH se nikada neće u potpunosti otrgnuti.
Na svojim prvim izborima 1996. SBiH osvojila je stotinjak hiljada glasova, što je na nivou FBiH iznosilo gotovo 98.000 glasova ili 7,3 posto, dovoljno za ulazak u vlast. Na izborima 2008. godine stranka je nastupila u koaliciji sa SDA i još nekolicinom manjih stranaka, uvjerljivo trijumfirajući na izborima.
Ipak, promjena partnerstva desit će se 2000. godine, kada će, uz snažni pritisak međunarodne zajednice, u FBiH biti formirana Alijansa za promjene, koju će predvoditi SDP. Na ovim izborima SBiH uspjela je snažno poboljšati svoj izborni rezultat, osvojivši 129.000 glasova.
Na izbore 2002., nakon manje od dvije godine vladavine Alijanse, lider ove stranke Haris Silajdžić konačno će se prvi put kandidirati za člana Predsjedništva. Povlačenje Alije Izetbegovića Silajdžić je vidio kao priliku da postane „prvi u Bošnjaka“, a nasuprot sebe je imao - široj javnosti ne toliko poznatog - Sulejmana Tihića, koji je naslijedio Izetbegovića na čelu SDA. No, sa samo dva posto razlike, odnosno 13 hiljada glasova, Tihić je u konačnici završio ispred Silajdžića i dobio ove izbore. Stranka je, međutim, po broju glasova nastavila stagnirati, osvojivši oko 116.000 glasova na izborima.
Poslije izbora 2002. na kojima su nacionalne stranke uvjerljivo trijumfirale, Stranka za BiH ponovo je ušla u koaliciju sa SDA.
Kroz sve te godine SBiH je učestvovala u ključnim tranzicionim procesima preoblikovanja bh. društva, poput privatizacije, uvođenja tržišne ekonomije, itd...
Ipak, historijsku priliku koju će epohalno prokockati Stranka za BiH dočekat će na izborima 2006. godine.
Naime, u periodu od 2002. do 2006., pod velikim pritiskom međunarodne zajednice, s tadašnjim visokim predstavnikom Pedijem Ešdaunom (Paddy Ashdown) na čelu, u državi je došlo do prijenosa cijelog niza nadležnosti, koji je vrhunac trebao imati s usvajanjem „aprilskog paketa“ 2006. godine. Ovaj paket mjera nudio je, između ostalog, uvođenje institucije predsjednika BiH s dva potpredsjednika koji bi se rotirali, Vijeće ministara dobilo bi proširene ovlasti i veći broj ministarstava, povećan bi bio i broj zastupnika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH koji bi prestao biti jednak u odlučivanju i ovlasti s Domom naroda. Umjesto toga, Dom naroda bi se bavio vitalnim nacionalnim pitanjima, a Predstavnički dom bi prostom većinom donosio sve glasove, uz uvjet da dobije minimalno trećinu glasova iz svakog entiteta.
Historijski rezultat
Stranka za BiH i Haris Silajdžić istupili su protiv ovakvih rješenja. Najprije su kao glavni argument protiv prijedloga navodili zadržavanje entitetskog glasanja, odnosno odredbe po kojoj bi trećina glasova iz RS bila neophodna da se neka odluka usvoji (iako je prema dejtonskom ustavu potrebna polovina glasova iz svakog entiteta). Potom se potegnuo argument manje primjetnog člana iz „aprilskog paketa“, koji je glasio da se Parlament raspušta u slučaju da se u tri kruga glasanja ne izabere nova Vlada BiH. Silajdžić je ovo tumačio kao otvaranje prostora za raspad BiH, s obzirom na to da je lider Stranke za BiH tada tvrdio da bi ovaj mehanizam snage iz RS iskoristile za raspuštanje državnih institucija.
Također, Silajdžić je tvrdio da bi se „aprilskim paketom“ legalizirali Dejton (koji nikad nije usvojen u Parlamentu) i rezultati genocida. Umjesto toga, nudio je ukidanje entiteta i „100 posto BiH“, što je bio slogan s kojim je izašao na izbore. Ova retorika veoma dobro se primila u bošnjačkom narodu, pa je na izborima 2006. u utrci za Predsjedništvo Haris Silajdžić uvjerljivo pobijedio Sulejmana Tihića, dok je stranka osvojila oko 220 hiljada glasova, što je bio njen najbolji rezultat ikad.
Ponovo je poslije izbora uslijedila tradicionalna koalicija sa SDA i HDZ-om na nivou FBiH, kojima se na nivou države pridružio i novi pobjednik u RS, Dodikov SNSD. No, reforme i rezultati koji su bili ostvareni u prethodne četiri godine doživjet će svoj kraj. Dodik i Silajdžić na dnevnoj osnovi će se međusobno prepucavati i dizati međunacionalne tenzije, a SNSD će početi voditi sve radikalniju politiku i skretati udesno.
Ipak, za razliku od Silajdžića, od čijeg obećanja o „100 posto BiH“ nije bilo ništa, a kadrovi u vlasti su mu proizvodili cijeli niz afera, SNSD je krenuo snažno u pravcu vođenja nezavisne politike i jačanja institucija RS.
Glasači ovu prevaru nisu zaboravili pa je 2010. godine Stranka za BiH doživjela potop: Silajdžić je u utrci za Predsjedništvo završio tek treći, iza Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića, dok je Stranka za BiH osvojila svega pet posto glasova na nivou cijele BiH.
Put u marginalizaciju
Bio je to znak Harisu Silajdžiću da se povuče s čela stranke koje je prepustio Ameru Jerlagiću. Pod njegovim vodstvom ova stranka je otišla u potpunu marginalizaciju i postala zanemariv faktor u BiH. Na izborima 2014. ova stranka imala je svega 1,57 posto glasova na nivou BiH, a 2018. 1,08 posto.
Pred izbore 2022. godine SBiH je pokušala da se spasi postavljanjem na čelo stranke Semira Efendića, odbjeglog SDA-ovca i bivšeg visokopozicioniranog člana SDA. Efendić je znatno ojačao poziciju ove stranke na nivou Sarajeva, no ukupni napredak nije bio značajan. Naime, SBiH je 2022. osvojila svega osam hiljada glasova više nego 2018. godine.
Uspon i nagli propast Stranke za BiH uče nas dvije lekcije. Prva je da je dugoročno kontraproduktivno imati privatnu lidersku stranku koja svu svoju popularnost i podršku temelji na harizmi svog vođe. No, SBiH upravo je svoj cjelokupan imidž gradila na popularnosti i liku Harisa Silajdžića. Drugi je da će vas iznevjerena politička obećanja, posebno kad su konkretna i uska kao što je bilo ono o „100 posto BiH“, doći glave ako ih ne ispunite. Upravo se to desilo ovoj stranci.
Propuštena šansa
Da ponovo postane bitan politički faktor, Stranci za BiH se iznenada otvorila prilika nakon izbora 2022. godine. Iako sa simboličnim brojem glasova, činjenica da su njene ruke u Parlamentu FBiH bile potrebne za formiranje nove većine bez SDA, omogućili su ovoj stranci najprije da postane dio nove većine u Kantonu Sarajevo, pa potom i da uđe u Vladu FBiH. Ipak, kada je trebalo glasati za formiranje nove Vlade FBiH, s Nerminom Nikšićem na čelu, Efendić i njegovi partneri iz NES-a demonstrirali su da im je pri srcu ipak SDA, objavivši pred samu sjednicu na neće podržati novu vlast, što je označilo ostavljanje Novalića na čelu Federacije. Ipak, i bez ove dvije stranke je nova većina na kraju sakupljena.
Kada je, nakon rušenja „aprilskog paketa“ 2006., Silajdžić 2010. godinu dočekao s jačom RS i slabijom Bosnom i Hercegovinom, niko više nije imao povjerenja u njega i njegovu stranku. A bio je to početak slobodnog pada Stranke za BiH.
