Nema mnogo primjera u političkoj historiji BiH da je neki manje rangiran član stranke u tolikoj mjeri postao popularniji od njenog lidera. Naime, lideri domaćih stranaka, mahom autokratski organiziranih, na vrijeme se pobrinu da sva medijska pažnja, moć i promocija budu u njihovim rukama.
Zlatko Lagumdžija je, nesumnjivo, bio autokratski tip vođe u SDP-u, ali - kao akademski prefinjen, nadobudan i nesimpatičan - nije se mogao nositi s populizmom Željka Komšića, oličenom u frazama poput „lupit ću te po prstima i nosu“ i „ma hajte, molim vas“.
Naime, nakon izbora u Predsjedništvo BiH 2006. godine, Komšić je među Bošnjacima preko noći postao najpopularniji političar.
Vjerovatno je njegova popularnost bila i najzaslužnija što je 2010. godine SDP ostvario najveću pobjedu u svojoj historiji. To je najavljivalo da je pitanje dana kada će doći do sukoba između Komšića i Lagumdžije, jer je po prirodi stvari teško očekivati da političar koji uživa veću popularnost pristane na sekundarnu ulogu unutar stranke. No, vlast je bila početak ozbiljnih problema za ovu stranku. Naime, vlast ove stranke bila je obilježena brojnim aferama, političkim tenzijama i masovnim osipanjem. Komšiću se pružala savršena prilika da na lešu SDP-a formira novi politički projekt i iz svega izađe čist. Sve zategnutija situacija vodit će i do sukoba na relaciji Komšić – Lagumdžija glede liderstva, kao i pritiska odbjeglih članova da Komšić formira novu stranku, što je u konačnici i učinio u aprilu 2013., kada je s nezadovoljnim članovima SDP-a, uz još nekoliko novih, svježih lica, formirao Demokratsku frontu, kao novu socijaldemokratsku opciju, s nešto izraženijom patriotskom glazurom.
Koalicija sa SDA
Na općim izborima u Bosni i Hercegovini 2014. DF je imao dva kandidata za Predsjedništvo BiH: Emira Suljagića, iz reda bošnjačkog naroda, te izvjesnog Antu Popovića, iz reda hrvatskog naroda, za kojeg se ni prije ni poslije izbora nije čulo u javnosti. Naravno, cilj s dva kandidata je bio simbolički naglasiti multietnički karakter stranke, no jasno je da je Popović tu bio samo pro forme, a da je sva energija usmjeravana u Suljagića.
Već tada će doći do prvog većeg raskola u stranci, kada će Damir Marjanović, prethodno vrlo popularni ministar obrazovanja u KS, napustiti DF nakon što nije kandidiran za Predsjedništvo, a što je očekivao.
Na prvim izborima stranka je osvojila dobrih 150 hiljada glasova. Nakon izbora DF će napraviti vlast sa SDA i HDZ-om. Upravo će SDA s vremenom postati najveći partner ove stranke, a HDZ najveći neprijatelj. Vlast nije dugo potrajala, s obzirom na to da je DF ubrzo odlučio napustiti Vladu FBiH u kojoj ih je zamijenio SBB.
DF će se za to vrijeme suočavati s unutrašnjim problemima. Komšić je iskoristio popularnost da na valovima početnog entuzijazma napravi relativno veliku stranku i osvoji solidan broj glasova, no ubrzo se pokazalo da je i ne umije baš voditi. DF će ubrzo početi potresati unutrašnji sukobi, masovni izlazak članova, gašenje cijelih odbora, a ostat će upamćeno i da je Komšić svog kandidata za Predsjedništvo Emira Suljagića i njegovu tadašnju desnu ruku Reufa Bajrovića iz stranke izbacio tako što je kao predsjednik stranci uputio javno pismo u kojem je tražio njihovo isključenje.
Već na lokalnim izborima 2016. godine ova stranka je doživjela potop i činilo se da i Komšić i DF polako, ali sigurno odlaze u političku prošlost.
Za ono što će Komšić postati danas prijelomna je bila 2018. godina. Sve neobuzdanija retorika i prijetnje otcjepljenjem Milorada Dodika, savezništvo Dragana Čovića s njim i zahtjevi HDZ-a za novim Izbornim zakonom, uz brojne postupke koji su budili bijes među Bošnjacima, poput slikanja s ratnim zločincem Darijem Kordićem, Komšiću će pružiti veliku priliku za povratak. Država je godinama stagnirala na putu euroatlantskih integracija i činilo se da je probosanska opcija u potpunoj defanzivi pred nasrtajima na državu, a tu je bilo i sve otvorenije miješanje Srbije i Hrvatske u unutrašnja pitanja BiH.
Otkrivanje nacionalizma
Komšić je višemjesečnu kampanju, koja će kulminirati njegovom kandidaturom za Predsjedništvo, sada usmjerio primarno prema Draganu Čoviću, gradeći narativ da samo on može zaustaviti lidera HDZ-a da, zajedno s Dodikom, ostvari dominaciju u Predsjedništvu kao vrhovnoj instituciji države. U tom kontekstu čak je spominjao i navodni plan ovog dvojca da zajedno podnesu ostavke u Predsjedništvu i tako ovu instituciju dovedu do raspada.
Željko Komšić tada će početi sve učestalije zagovarati građansku državu kao svoj glavni politički cilj, uz javno zagovaranje brisanja konstitutivnih naroda iz Ustava BiH i uspostavu sistema „jedan građanin – jedan glas“. Uporedo s tim, članstvo DF-a i simpatizeri počinju koristiti sve ostrašćeniju političku retoriku, a izrazi poput UZP-ovac, četnik, izdajnik..., od tada postaju sastavni dio vokabulara ove stranke. Istovremeno, iako formalno i dalje lijeva stranka, DF počinje otvoreno napadati i druge lijeve stranke, poput SDP-a i NS-a, da nisu dovoljno patriotski orijentirane i da su previše popustljive.
Naravno, ovakva retorika i nastupi Komšića i DF-ovaca postojali su sve simpatičniji za članstvo i glasače SDA. Koliko je Komšić i dalje jači od svoje stranke, pokazat će izbori 2018. godine, kada je on osvojio 225.000 glasova, ali je njegov DF imao 96.000, čak 2,5 puta manje. Ova, još jedna pobjeda Komšića samo će dodatno razljutiti hrvatske predstavnike u BiH te voditi u blokadu vlasti u Federaciji BiH od HDZ-a naredne četiri godine, a koji ultimativno zahtijeva izmjene postojećeg Izbornog zakona.
Iako je prvobitno ušao u „vladu šestorke“ u Kantonu Sarajevo bez SDA, postajat će sve jasnije da su Komšić i DF zapravo najlojalniji saveznici upravo ovo stranke. DF će sa SDA formirati državnu vlast, ali i srušiti (doduše kratkotrajno) vlast šestorke u Kantonu Sarajevo.
Čvrsto držeći se uz SDA, DF će na političkoj sceni djelovati kao sekularno, ali agresivnije krilo SDA. Srpske i hrvatske političke predstavnike i članstvo ove stranke otvoreno će oslovljavati četnicima, ustašama, UZP-ovcima, stranke trojke (NiP, SDP i NS) proglašavat će izdajnicima i plaćenicima, teške riječi upućivat će i prema liderima susjednih zemalja.
Množenje neprijatelja
Nakon imenovanja za visokog predstavnika i Kristijan Šmit (Christian Schmidt) će postati dežurna meta pljuvača iz DF-a. Nakon nametanja izmjena Izbornog zakona u izbornoj noći u oktobru 2022. godine, Šmita će otvoreno početi nazivati slugom UZP-a, hrvatskim igračem, čak i nacistom (izjava Zlatana Begića), a Šmitu će Željko Komšić, koji je na izborima 2022. ponovo izabran za člana Predsjedništva, posvećivati svaku sljedeću svoju besjedu pred UN-om.
DF će nakon ovih izbora odbiti svaku mogućnost da učestvuje u bilo kakvoj vlasti bez SDA i čvrsto se držati Bakira Izetbegovića kao svog odabranog partnera. Istovremeno, vlast trojke u FBiH nazivat će nametnutom, oktroiranom, izdajničkom.
U političkoj praksi ova stranka odavno već ne djeluje kao išta više od agresivnog priljepka SDA.
Ključno pitanje koje se postavlja jeste šta je Komšića konačno vodilo do ovog stadija. Primarna stvar bi zasigurno mogla biti u Komšićevom karakteru. Riječ je o osobi koja voli vlast, a nije pretjerano organizacijski vješta, još manje vrijedna. Frustracije bošnjačkog naroda zbog ratne žrtve i iznevjerenih očekivanja u dejtonskoj državi savršeno su mu sjele, poput aždahe koju će neumorno hraniti s ciljem sjedenja u Predsjedništvu i osiguravanja više od šest hiljada maraka plaće bez mnogo muke.
Drugi razlog mogao bi biti još providniji. Naime, savezništvu sa SDA, upućeni tvrde, vodili su i mnogo prizemniji, materijalni interesi, osigurani od ljudi i struktura duboko uključenih u ovu stranku. Drugim riječima, SDA je osigurala i pare i vlast.
A DF kao stranka postao je, što bi jedan komentator na X-u rekao, utočište za one koji bi htjeli u SDA, ali ne mogu ostaviti alkohol.
Šešeljevska retorika
Po svemu - huškačka i ratoborna retorika te uvredljiv rječnik koji danas koriste najistaknutiji DF-ovci - DF mnogo više podsjeća na političko djelovanje Vojislava Šešelja i srpskih radikala nego na stranku koja se nekoć proglašavala socijaldemokratskom i koja je nastala iz bunta nezadovoljnih članova SDP-a.
Komšić i preostali krug ljudi oko njega vidjeli su upravo priliku da postojeću bošnjačku ogorčenost situacijom u zemlji iskoriste za povratak na scenu.
