Govori za Prvi mart, kao i općenito govori za državne praznike u svim državama svijeta, uglavnom su milion puta prežvakana dosada. Red općih patriotskih poruka, red historije, red patetike i jedva i jedna zanimljiva rečenica da je izvučeš u naslov.

 Napad na Šmita

No, da napravi presedan, odlučio je član Predsjedništva BiH Željko Komšić. On je svečanost povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine iskoristio za osipanje verbalne paljbe. Tako je visokom predstavniku Kristijanu Šmitu (Christian Schmidt), koji je prisustvovao događaju zajedno s drugim predstavnicima međunarodne zajednice, poručio da je lažni prijatelj i da sa susjedima "uzima mjeru Bosni i Hercegovini".

U istom tonu je nastavio optužujući visokog predstavnika i zapadne države da uvode „embargo na demokratiju“, koji je poredio s embargom na naoružavanje Armije RBiH, optuživao ih je da negiraju „pretpostavku bilo kakve nezavisnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine kao države“ te im donosio presudu kako će se naći „pred stubom srama i pred sudom historije“.

Komšić nije propustio priliku prozvati i nacrtati metu „izdajnicima“ u domaćim redovima. Najavio je nove „borbe za nezavisnost i suverenost“, upirući prstom na domaće snage na koje u tim borbama, kako je rekao, nećemo moći računati.

 Šta je rješenje

Komšićev govor u Vijećnici skandalozan je iz više aspekata.

Je li neko zaista misli da pravljenje diplomatskih skandala kroz napade na međunarodne zvaničnike, klevete i krajnje drske optužbe može Bosni i Hercegovini donijeti išta drugo osim dodatne međunarodne izolacije i prezira?

Njegov govor je bio huškački, nacionalistički, krajnje konfliktan, u službi izazivanja tenzija i sukoba, gdje se malo sipa so na ratnu ranu Bošnjacima, malo stranci optužuju da su neprijatelji, malo opozicija da su izdajnici, sve to bez bilo kakvih argumenata ili ideje šta tačno činiti (kao da su nacionalizmu ikad trebali argumenti).

No, glavno pitanje je šta je poenta takve politike. Kuda nas kao narod i državu vodi retorika da su nam svi neprijatelji osim SDfA i oni koji uz njih pristaju, uključujući zapadne državnike, susjede i domaće političare?

Čak i da jeste to tako (a nije), šta Komšić namjerava konkretno učiniti po tom pitanju? Nastaviti huškati, dizati tenzije i rušiti svaki razgovor te na tome presjediti i sljedeće četiri godine u Predsjedništvu, kao što je presjedio i prethodnih 12? Dvanaest godina za koje je Bosna i Hercegovina dospjela u nikad veću međunarodnu izolaciju, nikad gore odnose sa susjedima, nikad gori položaj u svijetu i nikada manje podrške kod nebošnjaka za građansku ideju u koju se kuneš. Znamo, populizam i patriotska demagogija donose glasove, ali valjda je 16 godina u Predsjedništvu bilo dosta.  

 Nerazumijevanje diplomatije

Gosta kojeg pozoveš u kuću ne vrijeđaš u njegovom prisustvu, jer je to oblik verbalnog nasilja i ljudskog bijedništva. Smisao diplomatije i pozicije na kojoj se nalazi Komšić jeste korištenje utjecaja, znanja, sposobnosti i kadrova da utječeš na sudionike u političkom procesu kako bi ostvario ciljeve koji su u interesu tvoje zemlje.