SDA-ov radikal Edin Ramić, rodom iz Osmaka, onemogućio je da se u  Federalnom ministarstvu raseljenih osoba i izbjeglica kojim upravlja djeci uposlenih dodijele paketići od Djeda Mraza. Radikal iz Osmaka je zaključio da bi to moglo uvrijediti „vjerska osjećanja“ nekih radnika i traži da se provede anketa o tome je li poželjan Djeda Mraz u ministarstvu sekularne države Bosne i Hercegovine.

Utjerivanje ideologije

Ovakav pokušaj utjerivanja vlastite ideologije kroz državne institucije nije ništa novo od protagonista SDA. I činili bi oni to mnogo radikalnije i agresivnije da se ne suočavaju s jednim problemom – otporom njihovoj ideologiji. Ali ne od Srba i Hrvata, koliko od samih Bošnjaka.

Još u Islamskoj deklaraciji Alija Izetbegović kao glavni cilj je zacrtao „islamiziranje muslimana“. SDA je pobijedila na izborima 1990., ali stranka koju tada predvode ideološki islamisti (da se razumijemo, nisu svi u SDA ni tada ni danas bila islamisti, ali prvi saff tada jeste) nalazila se u nezgodnoj situaciji – ogromna većina Bošnjaka po svom uvjerenju i načinu življenja bili su sušta suprotnost od onoga što je SDA smatrala poželjnim modelom muslimana.

Emancipacija koja je započela u Austro-Ugarskoj, a nastavljena je kroz obje Jugoslavije, Bošnjake je izgradila kao evropski narod. Postao je to narod koji se oblači kao i svi Evropljani, koji slavi Nove godine, prima paketiće od Djeda Mraza, kojem je alkohol normalan, žene hodaju otkrivene kose, itd... Pritom se taj narod nije odreako islama koji je ostao bitno obilježje njegove kulture i identiteta, ali ga je uspješno pomirio s evropskim načinom življenja i sistemom vrijednosti.

Rukovodstvo SDA, posebno ono rano, mnogo mudrije od sadašnjeg, shvatalo je da na tu kulturu ne može nasrtati ni pokušavati provodi bilo kakve radikalne kulturne revolucije. Naišli bi na ogroman otpor i brzo bili poraženi. Zbog toga, preferirali su sistem evolucije, odnosno tihe promjene kulturnog koda u narodu.

Bošnjake je, kroz sistem obrazovanja i propagandu, valjalo motivirati da promijene svoje običaje, način življenja i „vrate se tradiciji“, tako da postanu malo manje evropski, a malo više bliskoistočni muslimani. Poseban trn u oku su im simbolički uvijek bili Nova godina i Djeda mraz, kao jasan znak od samih Bošnjaka da žele biti dio Zapada i njegove kulture. Upečatljiv je slučaj Arzije Mahmutović prije desetak godina, tadašnje direktorice JU "Djeca Sarajevo" koja je pokušala zabraniti Djeda Mraza i dodjelu novogodišnjih paketića u sarajevskim obdaništima. Naišla je na žestok otpor i osudu od roditelja sarajevskih mališana. Djeda Mraz je u konačnici preživio u sarajevskim obdaništima.

Povratak novokomponovanoj tradiciji

Javni iftari, kolektivni izleti s posla petkom na džumu koji su postali svojevrsno dokazivanje društvene ispravnosti, računanje vjeronauke u prosjek ocjena, učenje mladih generacija u džamijama da im je musliman iz Malezije bliži od komšije katolika ili pravoslavca, izdavanje općinskih prostora onima koji se obavežu da u ugostiteljskim objektima neće točiti alkohol, izgradnja tržnih centara bez alkohola, psotavljanje natpisa ulica sa zelenim tablama, bilježenje teritorije izgradnjom džamija čak i tamo gdje nije bilo potrebe za njima, farbanje trotoara u zelenu, uporne kampanje u kojima se Bošnjaci prosvjetljuju da Nova godina nije njihov praznik i da je Djeda Mraz neki kršćanski ili paganski simbol, dio su kampanje te tihe islamizacije, koja se preko SDA preko institucija koje kontroliše pokušavala provoditi u društvu. Na ruku im je išla i ratna trauma kroz koju su Bošnjaci prošli kao argument da se treba vratiti sebi, svojoj vjeri i raskrstiti s onima koji su nam zlo nanijeli.

S druge strane, Srbima i Hrvatima koji su ostali u većinski bošnjačkim sredinama slala se suptilna poruka da je ovo sad „naša teritorija“ i da oni tu ne pripadaju, što su ovi tako i shvatali te tiho napuštali Sarajevo.

No, i pored golemog truda i silnih sredstava koja su uložena, ovaj pokušaj tihe islamizacije epohalno je propao među velikom većinom samih Bošnjaka, posebno onih u urbanih sredinama – uključujući i najveći dio članova same SDA i njihovih porodica.

Naprosto, ljudi koji su prihvatili evropski način življenja i kulturu nisu je se željeli preko noći odreći. Decenije emancipacije nisu se mogle obrisati potezom gumice. Ljudima su ovdje normalni i Božić i Nova godina i Djeda Mraz; i dijeljenje paketića i kićenje jelke; velikoj većini Bošnjaka musliman iz Malezije nije postao bliži od komšije katolika i pravoslavca.

Strani običaji i sistemi vrijednosti udaljenih kultura za koji su narod pokušali ubijediti da je njihova „izvorna tradicija“ većini ljudi su ostali daleki i odbojni.

To ne znači da je propaganda SDA bila potpuno neuspješna - određeni dio Bošnjaka jeste prihvatio novokomponovani "povratak tradiciji" i odbacio većinu običaja i simbola koji bi se mogli smatrati kao zapadni i neislamski. I to je sasvim legitimno sve dok se to ne pokušava silom nametati narodu, kao što to nastoji Ramić zloupotrebom institucija. Upravo na takvo glasačko tijelo SDA računa kao na svoje najvažnije i najvjernije političke saveznike i aktiviste. No, problem u svemu tome je što je stanovništvo koje je prihvatilo društveni koncept islamističkog krila SDA ostalo uvjerljiva manjina među Bošnjacima.

Nesretni Ramić zloupotrijebio je ministarstvo i institucije ove države u još jednom u nizu pokušaja provođenja takve ideologije koja je od početka bila osuđena na neuspjeh i koja, pored silnog truda i sredstava koju su u nju uložili, neće kao dominantna zaživjeti ni u ovom narodu ni u ovoj zemlji.