Ugledni profesor dr. Kemal Dizdarević napisao je tekst gdje se osvrnuo na odnose BiH i Turske. Tom prilikom je poručio da duboko vjeruje da je bosanska perspektiva zapadna Evropa, iako poštuje, pa čak i voli Tursku.

Njegov tekst prenosimo u cijelosti:

- Nije jednostavno to između Turske (zvanično Turkiye, u značenju ‘zemlja Turaka’) i naše Bosne. Nije bila jednostavna tada, pa ni sada, naša pozicija na najzapadnijem kraju zelene transverzale. Od Afganistana, preko Sirije, Iraka i Irana, do Kavkaza, Turske i Balkana.

Kada su nomadski Turci iz južnog Sibira i Altajskih planina, govoreći altajskim jezikom, prejahali Centralnu Aziju i stigli do Kaspijskog mora, Bizant (Vizantija) se počeo tresti. Nakon prelaska na Islam, Turci su vrlo brzo, u području sadašnje Armenije/Jermenije, uspostavili Seldžučko carstvo (1037), koje je do kraja XI stoljeća doživjelo veliku ekspanziju. U međuvremenu su u Manzikertu (1071) zgazili Bizantsku armiju i otvorili vrata Anadolije, a time i uspostavljanja turskih emirata u njoj. U Anadoliji (Anatolia) su susreli narode koji su uglavnom govori indoevropskim jezicima (Grke, Kurde, Jermene) i sa njima se kroz vijekove intenzivno miješali tako da savremena genetska istraživanja govore da su danas Turci u Turskoj genetski bliži Grcima i Jermenima nego centralnoazijskim turskim narodima. Jedan od emirata na svjeverozapadu Anadolije, koji je uspostavio Osman (Osman Gazi/Osman Ratnik), pokazao je posebnu tendenciju prema osvajanju. Osmanovi Turci su se počeli zvati Osmanlije ili Otomani (prema turskom spelovanju arapskog imena Utman).

Kriva strana historije u Prvom svjetskom ratu

Nakon osvajanja Konstantinopolja 1453. i luka na obalama Crnog mora (danas zvanično još uvijek teritorija Ukrajine) njihova nastojanja su se okrenula prema Evropi preko geostrateški važnih područja (i tada i sada): doline rijeke Marice, planine Balkan (planinski vijenac lociran uglavnom u Bugarskoj koji daje ime poluostrvu, ‘balkan’ turski znači ‘šumovite planine’), Dunava (druge najduže rijeke u Evropi, od Crne šume u Baden-Wurttembergu/Njemačka do Crnog mora u Rumuniji i Ukrajini kod Odese), Besarabijskog procijepa lokaliziranog u današnjoj Moldaviji i jugozapadnom uglu Ukrajine blizu Odese (naziv po vlaškom knezu Basarabu I, osnivaču dinastije i vjerovatno potomku turskih plavookih nomada Kumana, čiji je potomak Vlad III Nabijač Basarab poznat kao Vlad Drakula)), te Željezne kapije (Iron gate, Đerdapska klisura -đerdap od turskog girdap, Demir-kapija - tur. Demirkapi) gdje Dunav odvaja Karpate u Rumuniji od dijela Balkanskih planina u Srbiji.

Osvajanje Beča nije bio osmanlijski hir već njihov ključni strateški cilj. Od posljednje opsada Beča i poraza koji su tamo doživjeli (1683) počinje deklinacija turske imperije. Osmanlije su propadale sporo i perzistentno tokom narednih 240 godina (1683-1923). I Bosna je sa njima propadala. Sporo i perzistentno, ali nešto kraće (1683-1878).

Turci su bili slabi u Balkanskim ratovima (1912-1913), Bugari su im skoro pa preuzeli Konstantinopolj (nevjerovatno, ali tada se osmanlijska prijestolnica još uvijek tako zvala, da bi se tek 1930. godine ‘Grad/Carigrad’ oficijelno nazvao Istanbul od udomaćenog kolokvijalnog ‘istanpolin’ deriviranog od grčkog ‘eis ten polin’ u značenju ‘into the city’).

Nakon izbora krive strane historije tokom Velikog rata (Prvi svjetski rat, 1914-1918), tursku spašava general (paša) Mustafa Kemal, kasnije nazvan Ataturk (‘otac Turaka’) koji pobjeđuje Grke u ratu 1919-1922. Nakon obostranih ratnih zvjerstava, slijedi razmijena grčkog i turskog stanovništa, te nametnuti mir koji je Grcima, unatoč porazu, dao ostrva uz samu tursku granicu što je još uvijek razlog ozbiljnog spora sa potencijalom oružanog sukoba.

Mudro postupili u 2. svjetskom ratu

Kemalizam je bila Ataturkova ideologija i podrazumijevala je vesternizaciju Turske. U praksi je to značilo odvajanje države od religije, uvođenje latinskog umjesto arapskog alfabeta, ukidanje hidžaba i fesa, prelaženje na gregorijanski kalendar (od Hrista na ovamo, a ne od hidžre na ovamo) i industrijalizaciju (Turska je tada zabilježila porast prizvodnje od 80%).

Krenula je turkifikacija, ranije multietničke I multilingvalne Turske, oslonjena na novi alfabet i opismenjavanje siromašnih masa kojom je Ataturk uspostavljao novu kulturu baziranu na turskom sentimentu, turskom kolokvijalnom jeziku i populizmu, pri tome brišući ili isključujući one koju se ne uklapaju u taj obrazac.

Posljedično, neposredno poslije Velikog rata, iz Turske skoro pa nestaju hriščanski Jermeni.

Turska je prihvatila da su načinjeni zločini na Jermenima, ali je dosljedno negirala da je počinjen genocid iako većina zapadnih historičara, a sada i političara, ove pogrome naziva genocidom. To je važno pitanje koje opteraćuje odnos Turske I Zapada.

U Drugom svjetskom ratu, Turska se uspijela oduprijeti pozivu i obećanjima Njemačke ostajući neutralna sve do 1945. godine kada je, pred očekivani poraz Hitlera, objavila rat Njemačkoj i Japanu i tako sebi osigurala mjesto među pobjednicima.

Nova, prijeteća realnost za Tursku je bio prodor SSSR-a na Balkan, ruska pomoć Kurdima, te ruski rastući utjecaj u Siriji i Iraku. Turci naprečac upadaju u NATO, što im je omogućila Amerika i zapadni interes koji je zahtijevao da Turci začepe Bosfor i blokiraju izlaz Rusima na Mediteran.

"Erdoan prati duh vremena"

Kada su, devedesetih godina, zakonitosti bipolarnog svijeta izgubile svoj smisao zbog prestanka Hladnog rata, Turska se našla u novom historijskom vrtlogu izazvanom posljedicama Pustinjske oluje i jačanjem Kurda na istoku, te pojavom novih Balkanskih ratova na zapadu. Uz to je turski utjecaj u Evropi porastao zbog izgradnje gasovoda i plinovoda preko Anadoliije, kojima je Evropa snadbjevana energentima. Na Kavkazu su Azerbejdžanci-Azeri (turski šitski narod sa Iranskom konekcijom) i Jermeni (pod ruskim utjecajem i sa nepokolebljivim antiturskim porivima I politikom) počeli rat oko Nagorno-Karabaha. Evropa je uporno ignorirala turski zahtjev za prijemom u EU jer, po njima, Turci jednostavno nisu dovoljno evropljani, što naravno uključuje i to da su muslimani.

I onda, na historijskoj sceni se pojavljuje novi turski čovjek, Recep Tayyip Erdogan!

Pokazao se kao jak i odlučan igrač. Njegovo političko i mentalno jezgro odlično odslikava činjenica da je 1999. godine odležao u zatvoru jer je recitirao islamističku poemu, koja je tada shvaćena kao militantni poziv, a u kojoj se vjera i džamija porede sa vojnom kasarnom.

Njegova partija ‘Pravda i Razvoj’ je postala ključni turski igrač i ujedno suštinska suprotnost sekularizmu kemalizma. Erdogan hoće biti neki drugi Ataturk (otac Turaka), na potpuno drugim osnovama jer je sav njegov angažman usidren u islamizmu, antizapadnom sentimentu i neosmanlijskim pretenzijama.

Erdoan prati duh vremena. On ima instinkt pobjednika. Turska će u narednim decenijama postati jedna od ključnih sila. Od nje će zazirati Rusi, a Amerikanci će je, i pored nezadovoljstva onim što predstavlja, morati tolerirati, pa čak i snažno podržavati.

Turska pozicija u Maloj Aziji, njena kontrola Ruskog pristupa Mediteranu, snažna prisutnost na Kavkazu, nesumnjiv utjecaj na Balkan (posebno Srbiju, Bosnu, Makedoniju, Kosovo, Albaniju i Crnu Goru), utjecaj na događaje u Siriji i Iraku preko kurdskog pitanja, te njen značaj u Centralnoj Aziji nastanjenoj turskim narodima, kao i balansiran odnos sa Iranom i Izraelom, napraviti će od Turske u narednim decenijama snažnu silu od koje mnogi drhte.

Vodi BiH u nesigurnost

Međutim, uvijek postoji ‘ali'. Problem Erdoana u međunarodnim relacijama, ne samo sa Zapadom već i sa snažnim arapskim sunitskim zemljama (Saudijska Arabija, Egipat), je otvorena podrška koju daje Muslimanskom bratstvu. Danas se smatra da ova sunitska islamistička organizacija, prisutna u mnogim zemljama svijeta i osnovana u Egiptu dvadesetih godina prošlog stoljeća, teži uspostavljanju panislamističkog, transnacionalnog kalifata baziranog na Šerijatu. Saudijska Arabija i zvanični Egipat, iako pretežno sunitske zemlje, ovu ogranizaciju otvoreno označavaju kao sponzora terorizma. Turska na jednoj, te Sisijev Egipat i Saudijska Arabija na drugoj strani zauzele su neprijateljske pozicije u Libiji i Siriji po pitanju Muslimanskog bratstva.

A mi, gdje smo mi? Pa mi smo njima, kaže Erdoan, braća, a i neki su im i kumovi.

Vjerovanje Bošnjaka, da je ovaj Erdoanov stav dobar, vodi Bosnu u nesigurnost. Turska će svoju bosansku (muslimansku) braću, kroz neosmanlijske procese, tretirat kao vjersku skupinu zaostalih i pomalo zatupljenih Turaka koji su izgubili vezu sa maticom, koji su zaboravili svoj jezik, te postali neobuzdano i nepristojno prozapadno orijentirani.

Bošnjaci, kao etnička grupa indoevropskih korijena, koja govori južnoslavenski jezik i ima dominantnu genetsku povezanost sa prastanovnicima Balkana preko mitohondrijalne maternalne haplogrupe H, a u čijem se kulturološkom prepoznavanju islamska tradicija javlja kao značajan faktor, trebaju svoj spas tražiti nešto zapadnije, a kroz Bosnu i bosanstvo. Ako ova etnička grupa želi zadržati svoj identitet i opstati kao etnos, njen jedini, dugoročni spas leži u očuvanju zemlje Bosne. Očuvanje Bosne je jedino moguće uz odobrenje Zapada. Nije baš sigurno da sadašnja (i buduća) Turska želi cijelu i uz to evropsku Bosnu, povezanu sa Zapadom. Ona samo želi imati utjecaj na Balkanu; u Bosni preko bratske priče sa Bošnjacima; u Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori dominantno preko ekonomije i djelimično preko bratske i vjerske povezanosti.

Kada za deceniju, dvije, a možda i tri, već sada jaka Turska postane još snažnija regionalna sila, neće joj biti važno prepoznati Bosnu kao ravnopravnu, evropsku državu već kao svoju isturenu avliju.

Duboko vjerujem da je bosanska perspektiva zapadna Evropa. Iako poštujem, pa čak i volim Tursku.