Učenjem Jasina pored spomen česme, preživjeli stanovnici višegradskog sela Koritnik sjetili su se svojih najmilijih. Spomen česma i ploče sa imenima 57 žrtava jedino je mjesto na kojem se i mogu okupiti, jer ni nakon 30 godina od zločina kojima je Koritnik a posebno porodica Kurspahić, skoro izbrisan s lica zemlje, lokacije koje kriju posmrtne ostatke žrtava još uvijek su nepoznate.
- Dođem da vidim tu rodbinu, a nema nas malo. Dođu iz Austrije, Slovenije, svugdje smo rasuti. Evo vidiš, pusto sve. A nekada je bilo puno, k’o park urađeno, livade, njive, voće. Tuga te uhvati - kaže Ramo Kurspahić.
Sjeća se da je prije nego što će stanovnici biti zarobljeni i zvjerski ubijeni, dolazio u selo, nagovarao babu da krene s njim, ali on nije htio jer je vjerovao garancijama Užičkog korpusa čiji su vojnici bili stacionirani u Višegradu.
- Brat mi je odveden u stanicu policije u Višegrad i ubijen je. Našli smo ga u Slapu kod Žepe. U Pionirskoj su mi ubijeni babo, majka, snaha i troje djece od brata. Nisam od njih nikog našao, osim snahe. Bila je tri dana u bolnici u Višegradu, fiksator joj stavili na nogu, a našli smo je zakopanu u Stražištu u groblju – priča Ramo.
Od oko 80 stanovnika Koritnika ubijeno je 57. U jednom danu na prevaru je zarobljeno njih 48. Sprovedeni su do Višegrada i živi zapaljeni u kući Adema Omeragića u tadašnjoj Pionirskoj ulici.
Latifa Šehić – Kurspahić došla je iz Austrije, koja je prije 30 godina, nakon dramatičnog izlaska iz Višegrada i BiH, postala njena druga domovina.
- Nekad smo svi bili prijatelji, ali kad je bilo najteže nisu nam bili prijatelji. Nisu nam pomogli, nisu nas zaštitili nego su nas samo jedno jutro pokupili, odveli jedne na jednu, druge na drugu stranu. Ja sam Allahovom sudbinom krenula prema Srbiji – kaže Latifa.
Muž Omer, jedanaestogodišnji sin Aner i djever Fikret zarobljeni su u blizini granice na Dobrunu. Latifa kaže da joj samo vjera i Allah daju snagu da izdrži bol i tešku borbu za pravdu. Dugo se vjerovalo da je i ona ubijena, pa se tek nakon svjedočenja u Haškom tribunalu protiv Milana Lukića, s kojim je u školu išla, vratila među žive.
- Nikad ništa o njima ne znam, da im bar poklonim fatihu. Ostali su na tom punktu, tada sam ih vidjela u tom autu i više nikad ... Stegnem svoje srce da bih došla ovdje, kažem – idem, a neću plakati, jer nismo krivi ništa. Otac mi je ubijen u Srebrenici, sin, djever i muž, sva njihova rodbina ovdje. A bez obzira, sve je moja bol, i Prijedor, i Srebrenica, i Višegrad – kaže Latifa.
Predsjednica Udruženja “Žena – žrtva rata” Bakira Hasečić danas je iskazala ogorčenje zbog činjenice da većina kuća u selu Koritnik ni do danas nije obnovljena, iako je ovo selo moralo biti prioritet u istočnoj BiH. Predsjednik Medžlisa IZ Višegrad Bilal Memišević poručio je okupljenima da je 30 godina ispružene ruke i očekivanja da će neko kazati istinu o lokaciji na kojoj su skriveni posmrtni ostaci žrtava, te da je vrijeme da se pružene ruke vrate sebi.
- Potrebno je uložiti nadljudske napore da od danas radimo na sebi, ne čekajući da neko progovori, kako generacije koje dolaze ne bi doživjele ono što su doživjeli stanovnici sela Koritnik 1992. godine. Prestanimo se nadati da će neko nešta kazati jer nakon ovih 30 godina jasna je poruka da nam se ovo može i ponoviti – istakao je Memišević.
