Naša bajramska radost stapa se sa julskom tugom u Srebrenici, ali naša lijepa vjera islam daje nam snage da lakše prebrodimo probleme, iskušenja i gubitak bližnjih, kaže Ahmed ef. Hrustanović, mladi srebrenički imam kojem su u genocidu 1995. godine ubijeni svi muški članovi porodice. 

Poruke i dvije fotografije

Ahmedov otac Rifet ubijen je u Kravici, a tijela ubijenih naknadno su premještana. Dio babinih kostiju ukopao je 2012., dio prošle godine, a dio vjerovatno nikada neće ni pronaći. U genocidu u Srebrenici ubijeni su i oba Ahmedova djeda, dvojica amidža, dvojica daidža, brojni rođaci …

- Iz priča naših dragih Poslanika a.s. učimo kako se nositi i sa tugom i sa radošću. Tako i mi ove dane u Srebrenici provodimo. Ponosni na svoje šehide koji su utkani u temelje naše domovine, radosni jer znamo da su na boljem mjestu, a istovremeno tužni jer nisu s nama dugo ostali. Tužni smo jer ne znamo kako je Bajrame provoditi sa očevima, djedovima, amidžama i daidžama. Takvi su naši Bajrami – kaže Hrustanović.

Imao je samo šest godina kada je počeo rat. Nakon masakra na školskom igralištu u aprilu 1993. sa majkom i sestrom, u konvoju UN-a, napustio je Srebrenicu. S ocem Rifetom kontaktirao je iz Tuzle, a poruke Crvenog križa i dvije fotografije jedina su uspomena koja mu je ostala. Ahmedov brat svog oca nikada nije ni vidio. Ima li, sa tako bolnim uspomenama i toliko ranjenom Srebrenicom, danas uopće mjesta za radost?!

Bajram u Srebrenici

- Radost je sa našom porodicom koja nam je preostala. Radost je sa našim majkama Bajrame provoditi. Radost je posebna Bajrame u Srebrenici provoditi. Meni lično je to najveća radost. Život u Srebrenici je ostvarenje moga sna. Još veća radost bi bila da pojedini političari ne prizivaju nove ratove i sukobe. Radost nad radostima bi bila dugoročna sigurnost i mir u mjestima u Bosni gdje su počinjeni najveći ratni zločini i zločin genocida, jedini poslije Drugog svjetskog rata u Evropi – kaže Hrustanović.

Dodaje da o Srebrenici danas svako dijete treba učiti u školi, te da je apsurdno što ni u Srebrenici ovog bolnog poglavlja iz bliske prošlosti nema u udžbenicima, iako će se posljedice vječno osjećati. Prošle godine je ukazivao da bi samo jedna fabrika sa 100 radnih mjesta u ovom gradu riješila sve probleme povratnika.

- Učinili smo dosta za Srebrenicu, ali nažalost ne dovoljno. Za Srebrenicu se ne čini dovoljno sistemski, niti sa većih državnih istanci. O Srebrenici najviše brine običan čovjek. Srebrenica kao simbol bošnjačkog stradanja mora da bude tačka ispod koje se ne smije ići. S ljudima, političarima, historičarima, novinarima, i drugim koji negiraju, ne priznaju i omalovažavaju zločin genocida, ne smije se razgovarati niti im se smije dati prostor posebno u javnom životu – poručuje Ahmed ef. Hrustanović, drugi imam Čaršijske džamije u Srebrenici.