Edin Hadžović je preživio “živi štit” u Doboju sredinom jula 1992. godine, kada je ubijeno 27 civila, o čemu je svjedočio pred Haškim tribunalom u predmetu protiv nekadašnjih šefova Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije – Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) govori kako očekuje da će biti osuđeni na doživotnu kaznu zatvora.

Svi se morali skinuti do pasa

Hadžović kaže da mu je teško govoriti o tom danu, zbog gubitka prijatelja i kolega.

- Teško je govoriti. Suze ti potjera na oči kada se sjetiš koliko je kolega, prijatelja ubijeno da nisu krivi ni dužni. Pokupili nas, strijeljali, pozatvarali, pobili - govori Hadžović.

On je živio u dobojskom naselju Čaršija do 12. juna 1992. godine, kada su ga zajedno s drugim muškarcima dvojica vojnika sa crvenim beretkama odveli u hangar Jugoslavenske narodne armije (JNA) na Usori. Nakon toga je, prema njegovom svjedočenju, zajedno sa oko 130 zatvorenih prebačen u “Perčin disko” u blizi Doboja, navedeno je u prvostepenoj presudi u predmetu “Stanišić i Simatović”.

Prema Centru za nenasilnu akciju (CNA), nekadašnji objekat “Perčin disko” kraj Doboja je u periodu od maja do septembra 1992. godine imao funkciju zatočeničkog objekta za civile bošnjačke nacionalnosti, pod upravom Vojske Republike Srpske (VRS), pripadnika Centra službi bezbjednosti (CSB) Doboj, Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) i pripadnika paravojnih jedinica.

Hadžović se prisjetio da je 12. jula iste godine bio napad, da su čuli pucnjavu, ali da iz logora nisu mogli vidjeti ništa. Došla su dva kombija sa srpskom vojskom, priča on, te opisuje kako je njih 50 potom istjerano iz “Perčin diska” i natjerani da trče do jedne škole na kraju Doboja.

- Svi smo se morali skinuti do pasa i utom je načelnik CSB-a Doboj na motoroli javio da se pažljivo postupa prema nama i Golub je odmah u čelo ubio jednog čovjeka, ispalio je hitac i kaže: „Svakome će tako biti ko pokuša bježati.“ Ruke na vrat i trčali smo do linije - prisjeća se Hadžović.

Kako opisuje, oni su bili poredani u redove po deset zatvorenika, a on je bio u četvrtom redu. Vidio je, kaže, kad je prvi red izveden, čuo je pucnjavu, ali nije uspio vidjeti šta se dešava.

Nakon toga je vidio vojnika koji je upucao dvojicu zatvorenika u čelo.

Hadžović navodi da su vojnici natjerali zatvorenike da krenu naprijed, kao “živi štit”. Dok su se približavali liniji razgraničenja, s linije su im drugi vojnici rekli da će baciti bombu i da bježe.

- On baci bombu, nije eksplodirala. Kad je rekao da bježimo, ja sam skočio, skočio je i kolega, a mrtvaci po nama - opisuje Hadžović i objašnjava da su oni koji su ustrijeljeni padali na njih.

Prema prvostepenoj presudi, Hadžović i njegov kolega su prvi zatvorenici koji su preskočili bodljikavu žicu pored puta, a ostali su krenuli za njima, dok su srpski vojnici otvorili vatru na njih. Kako opisuje Hadžović, on i kolega su ispuzali ispod tijela i sakrili se u podrum obližnje kuće, gdje su bili dok nije pao mrak.

- Mi smo skliznuli krvavi do podruma. Tu smo uletili, podrum je od uglja, natrpali smo se ugljem preko glave. To je već bilo oko sedam sati i ućutali se. Ne znamo ko je, šta je tu. Tako je bilo sve do pola noći otprilike. Onda smo nas dvojica bježali prema rijeci Usori. A znamo da su Matuzići slobodna teritorija - govori Hadžović i dodaje da su cijelu noć puzali pored rijeke, a kad je svanulo, ostali su u vodi do mraka.

“Crvene beretke” vladale Dobojem

Drugog dana, kada su stigli u Matuziće, kako priča za BIRN BiH, policajac koji ga je prepoznao odveo ih je u bolnicu na liječenje. Hadžović kaže da su “Crvene beretke” vladale Dobojem, ali da nisu spominjali Stanišića i Simatovića.

U prvostepenoj presudi Stanišiću i Simatoviću je navedeno da je Pretresno vijeće zaključilo da su JNA, policija i pripadnici paravojnih formacija, među kojima su bili i pripadnici Jedinice za posebne namjene zvane “Crvene beretke”, 3. maja 1992. zauzeli grad Doboj. Zaključeno je da su “Crvene beretke” bili pripadnici Jedinice u Doboju, kao i da su neki od njih bili regrutovani i obučavani u centrima u Doboju.