Filozof i jedan od neformalnih ideologa Naše stranke Tarik Haverić u autorskom tekstu o Predragu Kojoviću iznio je nekoliko detalja iz prošlosti  stranke. Haverićev tekst svjedoči o višegodišnjem stanju i sukobima u stranci, koji su vodili do Kojovićevog povlačenja s čela.

Napadi Gratza

Gornji je naslov, naravno, svojevrsna prevara, ono što se na engleskom zove a hook a na francuskom l’accroche. Računam, naime, da će mnogi čitalac pohitati da zbog takvog naslova, i nakon početnog šoka, otvori tekst i vidi šta jedan lojalan član Naše stranke zamjera predsjedniku koga je dosad bezuslovno podržavao u svim okolnostima, a to je već pola posla: velika je vjerovatnoća da će taj čitalac do kraja pročitati ovaj napis u kome ja Predragu Kojoviću zapravo ne zamjeram ništa, ili veoma malo.

Ne zamjeram, ali mu zavidim. Zavidim mu na plemenitosti duše, strpljivosti i uviđavnosti koja mu se dosad uvijek obijala o glavu, na spremnosti da do kraja sasluša svaki idiotizam samo ako dolazi iz stranačkih redova, “u skladu s procedurom”. Sve te divne karakterne osobine počesto su nespojive s političkom pragmatikom, i Predrag Kojović uglavnom je sam plaćao cijenu svoje pretjerane demokratičnosti.

Naprimjer, kada je Bojana Bajića na čelu Naše stranke naslijedio Dennis Gratz, bilo je sasvim normalno da sam izabere svoje saradnike (na što ga je Statut ovlašćivao), pa je Radu Sukaru na mjestu generalnog sekretara zamijenio njegov dobar prijatelj Albin Zuhrić. No kada je Gratza naslijedio Kojović, on nije htio da postupi na isti način, te je Zuhrić ostao na funkciji. I kada se domalo pokazala nespojivost karaktera i političkih kultura pa je Kojović ipak htio da zamijeni Zuhrića, Gratz je pokušao da izvede unutarpartijski udar. Javljali su se, tako, godinama neaktivni članovi s pitanjem “šta je Zuhrić skrivio i zašto ga se smjenjuje”, iako niko nije u svoje vrijeme pitao “šta je skrivila Rada Sukara”. I Kojović, koji zapravo u početku nije htio autoritarno da postupi, optužen je za autoritarizam.

U nekoliko nesuvislih istupa Dennis Gratz pokušao je, nakon što se puč pretvorio u “puć”, da to predstavi kao lični sukob. Navodno, Kojović je htio da nosi listu za državni parlament, a Gratz, dotad jedini poslanik Naše stranke u federalnom parlamentu, mislio je da on treba da bude nosilac. I u tom obmanjivanju članstva, simpatizera i javnosti ostao je uporan kao da ne postoje svjedoci, zapisnici i tonski snimci strateškog planiranja na Jahorini, u jesen 2017. A zapravo, pisac ovih redova zahtijevao je tada da nosilac liste u sarajevskoj izbornoj jedinici bezuslovno bude upravo Predrag Kojović, iz jednog jedinog razloga: dotični je tih dana na sva usta ponavljao da će Naša stranka na izborima 2018. ući u državni parlament, pa je bio red da svoju glavu stavi na panj. Ako dobije mandat, dobro i jest, a ako ne ispuni obećanje – onda na kongresu u proljeće 2019. neće biti kandidat za predsjednika stranke.

I s tim predlogom složili su se svi članovi Predsjedništva, uključujući i Dennisa Gratza…

Izborni uspjeh

Svi članovi Predsjedništva, osim Predraga Kojovića: u želji da ne povrijedi bivšeg predsjednika stranke i mlađeg kolegu, napravio je od gotovine veresiju i nakon svega predložio da, ipak, u proljeće 2018. stranka finansira ispitivanje javnog mnijenja, pa ako rezultati pokažu da bi glasači radije vidjeli Gratza na čelu liste za državni parlament, tako će i biti. Ta odluka na kraju je usvojena, uz oduševljenje Dennisa Gratza i prevrtanje očima ponekog člana Predsjedništva.

Sve to zaboravio je Dennis Gratz tek koji mjesec kasnije, kada se – ne čekajući dogovoreno ispitivanje javnog mnijenja – uključio u harangu protiv Predraga Kojovića izmišljajući “lične motive”, a njegovu naraciju rado su preuzeli površni i lijeni komentatori i našestrankolozi koji od stvarnosti očekuju da potvrdi njihove analize.

Rezultat je poznat: Kojović je, noseći listu, dobio dovoljno glasova za izravan izbor u državni parlament, i uz glasove u tuzlanskoj izbornoj jedinici povukao je još jednu našu kandidatkinju s kompenzacione liste. Sabina Ćudić izabrana je izravno u federalni parlament, a glasovi širom Federacije pomogli su da s kompenzacione liste uđe još petero naših kandidata.

Dvoje poslanika tamo gdje nismo imali nijednog, i šestero tamo gdje smo imali jednog! Je li moglo bolje?

Kojovićevi kritičari smatraju da jest, samo da se njih pitalo, ali to ničim ne dokazuju. A arhitekti tog uspjeha, “dvojac Kojović – Ćudić”, postali su omiljena meta stranačkih ponavljača, male ali odlično organizirane skupine unutar Naše stranke koja, ismijavajući samu ideju demokratije, uporno ponavlja mantru o “autoritarizmu” i “nedemokratičnosti” predsjednika koji je izabran na kongresu, većinom glasova i s protivkandidatom.

Isključenja iz stranke

Kojovićeva uviđavnost i popustljivost koštala ga je mnogo i u svakodnevnom vođenju stranke. Oklijevao je da iz članstva isključi osobe koje očito nisu dijelile stranačke vrijednosti, prepuštajući im taktičku prednost da same izaberu kada će otići, obično to predstavljajući kao “moralno neslaganje” i kratkotrajno privlačeći medijsku pažnju. Oklijevao je i da raspusti neke opštinske odbore koji su to uveliko zasluživali – što je ipak morao učiniti na kraju, kada je šteta postala mnogo veća. No ja želim da se zadržim, za kraj, na jednom ideološkom razlazu izvedenom na način zbog kojeg Predrag Kojović zaslužuje svaku pohvalu, a koji mu se, u pervertiranoj optici stranačkih miševa (i pacova), stavlja na teret.

Kada se Naša stranka konačno pozicionirala u centru ideološkog spektra, kao liberalna, to se nije svidjelo Dini Mustafiću, članu rukovodstva i jednom od njenih historijskih osnivača. Svoje ljevičarsko neslaganje izrazio je prilično nespretno: nikoga ne obavijestivši, na lokalnim izborima 2016. podržao je kandidata Demokratske fronte za načelnika opštine Centar, i još je režirao spot za njegovu predizbornu kampanju.

U svakoj stranci na svijetu promptno isključenje je jedina sankcija za takvo ponašanje. No Predrag Kojović htio je da izbjegne nepotrebno dizanje prašine: našao se sa svojim starim prijateljem i saborcem i zamolio ga da sam istupi iz stranke, kako bi se izbjegla mučna procedura disciplinskog postupka. Tako je i bilo.

Sam Mustafić nikada nije optužio Predraga Kojovića za taj razlaz, i ne propušta priliku da istakne njegove ogromne zasluge za Našu stranku, kao i njegovu jedinstvenost na našoj otužnoj političkoj sceni. Ali zato su tu nedotupavni stranački mahalaši, koji su od svega samo upamtili da je on od Diiine Mustafića (molim te lijepo, od Diiine Mustafića!) tražio da napusti stranku – bezbeli u želji da se riješi još jednog kritičara i učvrsti svoju autokratsku poziciju!

E pa eto, Kojovića više neće biti, 2022. nije daleko, i oni će dobiti jedinstvenu priliku da pokažu kako se sve to može mnogo bolje. I demokratskije".