Posljednje dvije decenije života Aleksandar Popov posvetio je izgradnji mira i pomirenju na Balkanu, a cijeli život borbi protiv nepravde i nacionalizma.
Sarajevski student, novinar, antifašista, jedan je od vođa grupe od 38 intelektualaca koja je tokom rata preko Igmana stigla u Sarajevo kako bi podržala njegove stanovnike i protestirala zbog opsade i razaranja glavnog bh. grada. Kasnije će postati jedan od osnivača Igmanske inicijative, čiji je cilj normalizacija odnosa na Balkanu, ali i rješavanje problema na tom putu. Direktor je Centra za regionalizam iz Novog Sada.
U intervjuu za “Avaz” Popov govori o trenutnoj situaciji na Balkanu, posebno u BiH, utjecajima Srbije i Hrvatske na sudbinu naše zemlje, presudi Ratku Mladiću i naoružavanju susjeda, te pojačanom angažmanu SAD i EU u regionu.
Gospodine Popov, kako vidite trenutnu situaciju u državama regiona?
- Imali smo period kada se išlo uzlaznom putanjom u međusobnim odnosima. Tada su ovdje demokrati bili dominantna snaga, Hrvatska je u to vrijeme izvršila detuđmanizaciju, u BiH je, u daleko većem obimu, bila prisutna međunarodna zajednica. Taj trend je donio mnogo dobrog. Krenula su prva izvinjenja. Đukanović se izvinio Dubrovčanima za onaj divljački napad na Konavle, Mavrović i Mesić su razmijenili izvinjenja, Tadić i Josipović su odali poštu srpskim i hrvatskim žrtvama. Igmanska inicijativa, čiji sam jedan od osnivača, uspjela je da na svojim sesijama šest puta okupi šefove država, koji su u četiri navrata potpisali zajedničke izjave… To je bilo vrijeme koje je obećavalo. Međutim, stvari su krenule nizbrdo u drugoj polovini prošle decenije iz dva razloga. Jedan je što su na vlast u Srbiji i Hrvatskoj došle opcije koje su vladale tokom rata. U Srbiji čak i personalno. S druge strane, SAD i EU su bili okupirani drugim stvarima, a u SAD se desio čak i jedan Donald Tramp (Trump), koji je potpuno prekinuo odnose s EU. Evropska unija još nije izašla iz ekonomske krize kada je došla migrantska, pa kriza unutrašnjih odnosa. Tako je dioptrija skrenuta s ovih prostora, što je posebno loše bilo za BiH.
Kako situaciju u BiH vidite iz susjedstva, sa strane?
- Tamo su se nacionalni lideri “zaigrali”, dobili su krila i, tobože, štiteći svoj narod, počeli su da urušavaju tu zemlju. Kunući se u Dejtonski sporazum, oni su ga podrivali. Jedan drugom su nabacivali lopte, ranije Silajdžić, sada Izetbegović Dodiku, najavljujući unitarnu BiH, Dodik je najavio izlazak iz BiH, a Čović sanja o trećem entitetu. To nije imalo nikakvih sankcija, jer se Valentin Incko (Inzko) nije miješao u svoj posao, a poslije sam shvatio da nije imao podršku međunarodne zajednice. Tako je prošla decenija u kojoj su se naši lideri ponašali kao đaci koji, kada izađe nastavnik, prave razne nepodopštine. Zato imamo oštru retoriku, veličanje zločinaca, naše tabloide, pa umjesto da smo se, 25 godina nakon Dejtona, primakli suočavanju s prošlošću i uvažavanju tuđih žrtava, imamo atmosferu koja mene, kao čovjeka koji se pomirenjem bavi već više od 20 godina, obeshrabruje, jer se desilo to da napravimo pun krug, da od početka pomirenja ponovo dođemo u stanje koje podsjeća na devedesete. A na sve to imate strane “piromane” - Janša napravi non-paper kojim bi raskomadao BiH ili bivši diplomata Timoti Les, koji se ne bavi prijedlozima za Veliku Britaniju, nego predlaže kod nas stvaranje nacionalnih država, odnosno velikih Srbije, Hrvatske i Albanije.
To liči na pismo Dobrice Ćosića pred rat, kada je pisao srpskim intelektualcima da, ako ne možemo da živimo zajedno, hajde da se raziđemo u miru. Eto kako su se razišli, imali smo žrtve, a još nismo zakrpili ni sva mjesta koja su razorena. Još nam je samo falio Les da nam dijeli recepte.
Koliko je danas izražen utjecaj susjednih država na situaciju u BiH i kako ga Vi vidite?
- Povodom četvrti vijeka Dejtonskog sporazuma, mi smo imali jednu Zoom konferenciju, u kojoj su učestvovali intelektualci i političari s ovih prostora, napravili smo izjavu Igmanske inicijative, koju je potpisalo oko 120 javnih ličnosti iz regiona. Konstatirali smo da se susjedne države, prije svega Srbija i Hrvatska, prema BiH odnose kao prema svojoj koloniji. Često se tvrdi da su one garanti Dejtonskog sporazuma, a to je notorna neistina jer oni su samo potpisnici, koji imaju obavezu da doprinose konsolidaciji stanja u BiH, a ne da se ponašaju kao sada. Srbija na taj način ne samo da se ne ograđuje od Dodikovih izjava, koji najavljuje izlazak iz BiH pa i priključenje Srbiji, već ministar Vulin promovira “srpski svet” i postavlja pitanje zašto se samo Srbima brani da se organiziraju na etničkom principu.
Svako ko ima imalo soli u glavi može shvatiti šta se može desiti ako krenemo s prekrajanjem granica. Hrvatska sa svoje strane podupire stvaranje trećeg entiteta. Imamo i Rusiju, koja preko Dodika propagira to da bi stranci trebali da odu. Tako su protiv promjene Dejtonskog sporazuma, gdje misle da će se uskratiti neka prava RS, ali bi potpuno narušili Dejtonski sporazum, jer je njime predviđeno prisustvo visokog predstavnika i stranih sudija. Kao švedski sto - šta im odgovara, to uzimaju.
Ako ne dođe do konsolidacije i stvaranja funkcionalne države, njihovo povlačenje ostavilo bi haotičnu situaciju.
Koliko će presuda Ratku Mladiću doprinijeti daljnjoj destabilizaciji ili će možda pokrenuti proces suočavanja s istinom?
- U odnosu na ono za šta je izrečena, kazna Ratku Mladiću je simbolična, ali ovdje ima jedna zabluda - presuda neće dovesti do pomirenja, jer to i nije njen cilj. Presudom se kažnjavaju krivci i daje satisfakcija žrtvama. Znamo mi da se, nakon svake presude, samo digne temperatura, zaoštre se odnosi između zemalja, jer ni u jednoj državi ovdje ne postoji spremnost da se otvori ta priča o 90-im. Haški tribunal je, u smislu pomirenja, dragocjen, jer, kada jednog dana dođe vrijeme da se potpuno otvori ta priča, njegovi dosjei imat će ogroman doprinos istini, odnosno onome šta se dešavalo.
Hoće li Srbija ikada priznati genocid u Srebrenici?
- Faktički, Skupština Srbije je 2010. usvojila Deklaraciju o Srebrenici, gdje je rečeno da je izvršen zločin na način kako je to rekao Sud pravde. Tako da je genocid indirektno priznat. Međutim, kada su bliski narodi u sukobu, onda je jača i međusobna mržnja. Više te boli kad te uvrijedi brat nego neko koga ne poznaješ. Tako je i ovdje. Trebat će dosta vremena, posebno zato što nemamo odgovora na ove političke garniture, a zlo se lako posije. Vidjeli smo 90-ih da je dovoljno da imamo neodgovorne medije, koje kontroliraju neodgovorni političari, pa da se posije mržnja.
Uporedo traje naoružavanje država Balkana. Trebamo li se plašiti novih sukoba?
Ne. Jedino ako se situacija u Evropi drastično pogorša, jer ovo više nisu devedesete, kada je sve bilo u previranju, kada se rušio Sovjetski savez. Čak, mislim da je ta Jugoslavija, sa snažnim ugledom u svijetu, kao peta vojna sila u Evropi, na neki način smetala Zapadu pa se nisu previše ni trudili da spriječe ono što se desilo. Sada je drugačija situacija. Kada bi planuo Balkan, ne vjerujem da bi i Evropa ostala pošteđena. Zato ne vjerujem da bi međunarodna zajednica dozvolila da se ovdje ponovo rasplamsa sukob, a ako bi ove zemlje ušle u sukob s velikim silama, sve ovo što kupujemo od naoružanja je sića, kao da praćkom gađaš nekoga.
Srbija i RS ušli su u projekt izgradnje hidroelektrane na Drini bez saglasnosti državnih institucija BiH. Je li to uzimanje tuđih resursa?
- Ako se napravi korektan sporazum, onda je to na obostranu korist. Međutim, pošto je to međunarodna rijeka, onda je tu morao biti uključen državni, a ne entitetski nivo. Morao je biti sporazum između Beograda i Sarajeva, ali da bude uključena i Crna Gora, čiji ekološki sistem može biti poremećen. Ako se žele dobrosusjedski odnosi, onda se to radi drugačije, bez stvari koje mogu dovesti do pogoršanja odnosa, u korist svih, poštujući pravila međunarodnog prava i dobrosusjedskih odnosa.
Kako komentirate zaključke posljednjeg samita NATO-a i vidite li signale da je međunarodna zajednica, posebno SAD, spremna na snažnije prisustvo na Balkanu?
- Mislim da je dobra vijest bila to što je Tramp konačno otišao. Administracija Džoa Bajdena (Joe Biden) daleko bolje shvata situaciju, a to je da će sama sebi skočiti u usta ako ide tom politikom izolacionizma. Ne smije da se prekida to američko-evropsko partnerstvo. Bajden je puno toga za kratko vrijeme uradio da se ono obnovi, a bez njega teško da se mogu rješavati i stvari na Balkanu. Drugačije je kada imate dvije strane. Amerika ima apsolutni utjecaj na Kosovu, već je jednom oborila Kurtijevu vladu kad nije bila kooperativna, a EU ima mehanizme da izvrši pritisak na Srbiju kroz ekonomske pakete. Drago mi je što u žiži pažnje SAD nije samo Kosovo već i BiH, mislim da je to dug Amerike prema Bosni i Hercegovini. Ona je iznjedrila Dejtonski sporazum. Nisu na vrijeme učinili ono što je bilo potrebno da se promijeni dejtonski ustav, u smislu stvaranja funkcionalne države. Da je Ustav promijenjen pet godina nakon Dejtona, kada se nije oslanjalo na ove nacionalne hajduke u BiH, sigurno je da BiH već odavno ne bi bila protektorat.
Mogu li se građani konačno otrgnuti iz ralja nacionalizma i slijediti putokaze demokratskog svijeta?
- Znate kako, ovdje imamo gradove i periferiju. Sarajevo je umalo dobilo Bogića Bogićevića, da nije neko napravio to što je napravio. Vidimo Tomaševića kao gradonačelnika u Zagrebu, Beograđanima je preko glave ove vlasti, jer oni više ne znaju ni gdje im je Željeznička ili Autobuska stanica, a da ne govorimo o drugome. Kada se pojave prave ličnosti, onda ima šanse. Ali periferija je podložnija manipulacijama. To je nevolja, zato što se populizam i nacionalizam lako prime.
Za zatvaranje ovog mračnog poglavlja ključna je podrška svijeta?
- Mi funkcioniramo po sistemu pritiska. Mi imamo još taj srpski inat, ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine, tako da je to jedan od naših najvećih problema. Radimo u korist svoje štete, uvijek propustimo priliku koja nam se ukaže. To nije samo naš recept, to se dešava i na drugim stranama. Mi smo u tranziciji, a tranzicija je putovanje. Dokle će ono trajati, to je dobro pitanje, a gdje ćemo stići, to je još bolje pitanje. Loša situacija odgovara liderima koji će nas zavađati unedogled, a oni će iz toga izvlačiti profit. Narod je ubijen u pojam jer je nada potrošena, a posebno brine apatija mladih koji odlaze na Zapad da traže svoju budućnost. Nažalost, ovdje su lijek evropski put i pritisak međunarodne zajednice.
