Džafer-beg Kulenović bio je političar Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne države Hrvatske. Također je bio predsjednik Jugoslavenske Muslimanske Organizacije, najveće bošnjačke stranke, na čije je čelo došao poslije smrti Mehmeda Spahe 1939. godine, te potpredsjednik Vlade NDH.
Dr. Džafer-beg Kulenović rođen je 17. februara 1891. u Rajnovcima kod Kulen Vakufa, od oca Muhamed-bega (zvanog Pašabeg) i majke Meleće.
Godine 1910. Kulenović se upisao na medicinski fakultet na univerzitetu u Beču, a odmah sljedeće godine izabran je za predsjednika tamošnjeg Hrvatskog akademskog kluba. Djelovao je i u tamošnjem muslimanskom akademskom klubu “Svijest”.
Nakon završetka pet semestara bio je prisiljen zbog slabog zdravlja napustiti studij i vratiti se u domovinu. Nakon oporavka upisao se na pravni fakultet u Zagrebu gdje počinje djelovati u redovima Pravaške mladeži. Tu je upoznao budućeg lidera Nezavisne Države Hrvatske, Antu Pavelića, koji će odigrati jednu od najvažnijih uloga u njegovom životu.
Nakon završetka studija i doktorata, oženio se sa Zumrutom Salihbegović iz jedne ugledne porodice u Brčkom. U tom braku rađaju mu se kćer Aida i sin Nahid.
Poslie završetka studija dr. Džafer Kulenović je radio kao advokat u Bihaću i Brčkom, a kada je 1919. formirana Jugoslovenska muslimanska organizacija, još aktivnije se uključio u politički život.
JMO
Na izborima za Ustavotvornu Skupštinu Kraljevine SHS 1920., biran je po prvi put za zastupnika. Na tim izborima JMO je dobila 110.895 glasova, što je bilo dovoljno za 24 zastupnika.
Godine 1921., sa svim zastupnicima iz JMO-a oštro je protestovao protiv pokolja 200 muslimana u Sandžaku i zbog ulazka muftije Maglajlića u vladu Nikole Pašića, zajedno s 11 drugih zastupnika. Godinu kasnije, u JMO-u pobijedila je Autonomaška lista i Mehmed Spaho je ostao predsjednik stranke umjesto Maglajlića, te od toga dana Kulenović počinje biti jedan od najbližih saradnika Spahe.
Na veliko zagovaranje Kulenovića, JMO je stupio u Federalistički blok s Hrvatskom Republikanskom Seljačkom Strankom i Slovenskom Ljudskom Strankom Antuna Korošeca.
Na izborima 1927. biran je za narodnog zastupnika u bihaćkom i travničkom okrugu. Njegova stranka tada dobija 108.000 glasova. Aktivno učestvuje u u donošenju “Sarajevskih punktacija” 1933. godine, kojim JMO odbacuje diktaturu kralja Aleksandra Karađorđevića i zahtijeva samoupravu za Bosnu. Za vrijeme diktature Aleksandra Karađorđevića 1929. - 1934., kao i gotovo svi zastupnici JMO-a, odbija bilo kakvu suradnju s Beogradom.
Na izborima 1935. izabran je, velikom većinom, za zastupnika za okrug Žepče. Zajedno sa Spahom stupa u vladu Milana Stojadinovića, najprije kao ministar bez portifolija, a kasnije kao ministar saobraćaja. Na izborima 1938. ponovno je izabran za zastupnika za Žepče i Gradačac.
Svojom ostavkom u Stojadinovićevoj vladi zajedno s Spahom, stvara krizu i doprinosi padu Stojadinovića i njegove vlade. Nakon Spahine smrti, 1939. godine, postaje predsjednikom JMO-a. Kulenović je jedan od lidera autonomističkog pokreta, koji je osnovan te iste godine, osnovanog kao odgovor na Cvetković-Maček, koji je tražio poništavanje sporazuma i davanje autonomnog statusa za BiH.
Ulazak u Vladu NDH
Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, Džafer-beg Kulenović dobio je ponudu da kao formalni muslimanski lider uđe u vladu NDH. Kulenović je to isprva odbio.
Umjesto toga, njegovog brata, dr. Osmana, Ante Pavelić imenuje dopredsjednikom prve hrvatske vlade. Nakon nekoliko mjeseci nećkanja, Kulenović ga je na tom položaju zamijenio 7. novembra 1941. godine. Smatra se da je glavni motiv za prihvatanje ove funkcije bilo to što su muslimanski lideri u BiH nakon uspostave NDH de facto postali Hakija Hadžić i Ademaga Mešić, prijeratne vođe muslimanskog HSS-a i samodeklarisani hrvatski nacionalisti, koji su prije rata uživali krajnje simboličnu podršku u bošnjačkom narodu, a svoje funkcije u ratu su iskoristili za represeivan odnos prema svojim političkim suparnicima, zbog čega su negodovale predratne muslimanske elite. Također, smatrao je da će s ulaskom u vladu NDH mnogo bolje štititi muslimanske interese i položaj ovog naroda u novoj državi. Na mjestu potpredsjednika vlade Kulenović se zadržao sve do kraja rata 1945., kada je nakon pada NDH s ostatkom ustaškog rukovodstva pobjegao iz zemlje.
Nakon pada NDH emigrirao je u Siriju. Živio je u Damasku do svoje smrti 3. oktobra 1956. U emigraciji je ostao vjeran ustaškoj ideologiji te nastavio djelovati kao dio ustaškog pokreta. Dok je bio u Siriji, ustaški emigranti u Argentini su objavili zbirku njegovih novinarskih tekstova. Godine 1950, muslimanska zajednica u Čikagu je objavila govor koji je napisao za muslimanski kongres nakon Drugog svjetskog rata u Lahoreu, Pakistanu. Dvadeset i dvije stranice pamfleta pod naslovom „Poruka od hrvatskih Muslimana njihovoj vjerskoj braći u svijetu“ opisuje Srbe kao agresore na Hrvate islamske vjere i promoviše ideju hrvatskog jedinstva. Nekoliko mjeseci prije njegove smrti formiran je Hrvatski oslobodilački pokret, sa Kulenovićem kao jednim od osnivača.
Njegov sin, Nahid Kulenović, je nastavio rad u Pokretu, sve do svoje smrti. Špekulira se da je ubijen od strane tajne policije Jugoslavije, UDBA-e u Minhenu.
