Prof. dr. Husnija Kamberović, ugledni historičar, u intervjuu za „Dnevni avaz“ govorio je o nedavno održanom 4. „History Festu“, godišnjici potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali i trenutnom stanju u kojem se nalazi BiH. Analizira i političke ideje povezivanja nezavisnosti Kosova sa statusom Republike Srpske. 

Različiti aspekti

Kako biste opisali stanje i mjesto u kojem se BiH trenutno nalazi u odnosu na region, ali i svijet, posebno zapadni? 

- To možemo promatrati iz različitih aspekata. Po raznim događanjima, uključujući i ovaj naš „History Fest“, kao i brojne druge kulturne događaje u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i drugim mjestima, mi smo važan kulturni prostor i za region i svijet. Ali, u političkom smislu smo marginalizirani i postali smo posve nebitni, bez bilo kakve inicijative i bez bilo kakvog utjecaja na regionalne procese. Ne samo da nas niko ništa ne pita nego se niko više i ne osvrće na izjave naših političkih lidera.

Susjedne zemlje kao da nam nisu susjedi, Evropa i svijet se ponašaju kao da je BiH “crna rupa” na svjetskoj sceni, pretvaraju našu zemlju u parking za migrante, a naši političari ne uspijevaju naći adekvatan odgovor na te izazove. Američki povratak na Balkan nije povratak radi BiH, nego radi rješavanja širih pitanja i, za sada, još nije jasno kako će se sve to odraziti na BiH. Osim toga, naša prozapadna politika je blijeda, neuvjerljiva, ljudi sa Zapada nam ne vjeruju puno, a naše političke elite su previše podijeljene i zabavljene uskim ličnim ili etničkim interesima.

Ove godine obilježava se 25 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Je li vrijeme da se mijenja Ustav ili mislite da s ovakvim uređenjem BiH može postati moderna i funkcionalna država?

- Mnogi svoju nesposobnost kriju iza loših rješenja u Dejtonskom sporazumu. Tačno je da tamo ima puno loših dijelova koji blokiraju državu, ali je također istina da je u Dejtonskom sporazumu ostavljeno dovoljno prostora da država može funkcionirati ukoliko ima političke volje. Nisu država samo Predsjedništvo i Vijeće ministara, nego i druge razine vlasti. Nije realno da se Dejton sada mijenja, a treba biti svjestan i toga da eventualno otvaranje procesa promjena Dejtona ne znači da će nužno voditi jačanju funkcionalne države, nego može voditi i u drugom pravcu. 

Bojim se da bi ovaj drugi scenarij bio izvjesniji u okolnostima kakve su sada i u regionu i u svijetu. Zato – pamet u glavu!

Kosovo i RS

Srbija i Kosovo potpisali su nedavno sporazum, kako je okarakterizirano, o ekonomskim pitanjima. Smatrate li da je došlo vrijeme da Srbija prizna Kosovo? 

- Iako još ima usijanih glava, pa i sanjara, zbog kojih Srbija nije zvanično priznala Kosovo, ona je to de facto već učinila, jer je svjesna da Kosovo dugo nije dio Srbije i da su šanse da se stvari vrate u vrijeme prije 1999. godine ravne nuli. Mislim da će se stvari postepeno odvijati ka međusobnom priznanju, jer je to u obostranom interesu, ali da se to zvanično neće desiti u skoroj budućnosti.

To je jedan proces koji će trajati još dugo vremena i u jednom trenutku, kada bude moglo izazvati najmanje potresa, to će se jednostavno obznaniti kao svršena stvar. To će biti praćeno i procesom regionalne ekonomske integracije, čiji je osnovni smisao pokušaj stvaranja okvira za rješavanje nacionalnih pitanja na Balkanu.

U posljednje vrijeme često se u političkom kontekstu povezuje status Kosova i Republike Srpske u BiH. Postoji li bilo kakvo utemeljenje u historiji za ovakve navode političara? Prema Vašem mišljenju, je li moguće uopće praviti ovakve komparacije?

S druge strane, Kosovo ima svoje povijesno utemeljenje, ima svoju historiju, sada ima snažnu međunarodnu podršku, ali ni to ne znači da će vječno postojati kao nezavisna država. Ali ne zbog srpske opasnosti (ona, što se tiče Kosova, više nije uopće relevantna), nego zbog zova nacionalne države s druge strane sadašnje granice prema Albaniji. Da li će Republika Srpska kroz stotinu godina biti tamo gdje je danas Kosovo ovisit će o mnogim drugim stvarima, ali i o ponašanju političkih elita u BiH. Mada se mi puno ne pitamo, mi smo još živi, postojimo i dokle god postojimo, ima nade za nas.

Pokušaj da se turski utjecaj uzdrma uključivanjem izraelskog faktora

Najviše prašine kada je u pitanju sporazum iz Vašingtona podiglo se oko ambasada Srbije i Kosova u Tel Avivu, odnosno Jerusalemu. Kako Vi gledate na to? 

- Malo je ko očekivao da će to pitanje biti uključeno u agendu pregovora Srbije i Kosova i sasvim je jasno da je u pitanju neka kalkulacija američkog predsjednika Donalda Trampa (Trump) u vezi s predstojećim predsjedničkim izborima u SAD.

To je, prema mom mišljenju, i dio kompleksnih američko-turskih odnosa, i pokušaj da se turski utjecaj na Balkanu uzdrma uključivanjem izraelskog faktora. Ipak, ne vjerujem da će to unijeti dodatnu dozu podjela na Balkanu te da to pitanje poslije novembra neće više biti aktuelno.

Saradnja historičara iz BiH s kolegama iz Evrope

Nedavno je održan 4. „History Fest“. Možete li napraviti rekapitulaciju diskusija i razgovora? 

- Na „History Festu“ smo imali dva velika panela o različitim interpretacijama uzroka i procesa raspada Jugoslavije, te o političkoj pluralizaciji u BiH tokom devedesetih godina te niz razgovora s historičarima iz regiona i Evrope o ulozi historičara u javnosti, o historiografiji i nacionalizmu. Razgovarali smo i o saradnji historičara iz BiH s kolegama iz Evrope te o nekim važnim historiografskim knjigama koje su se pojavile u posljednje vrijeme i koje imaju određenog utjecaja na razvoj historiografije. Poseban dio je bila doktorska radionica, koja je vrlo važan sastavni dio Festivala. U svakom od ovih dijelova mogli smo čuti nove interpretacije i nove činjenice.

Dobili smo i neke nove uvide u odnose među akterima na političkoj sceni početkom devedesetih godina. Čuli smo svjedočenja o tome kako je Ante Marković pokušavao nagovoriti Nijaza Durakovića da vodi Savez reformista, kako su tekli razgovori Nenada Kecmanovića sa tadašnjim liderima Saveza omladine, šta je bilo na stolu u razgovorima između rukovodstva Saveza komunista BiH i partijskog rukovodstva u Jugoslavenskoj narodnoj armiji i slično. U diskusijama o nešto širim kontekstima dobili smo nove uvide u sudbinu turske manjine u Bugarskoj sedamdesetih i osamdesetih godina, a posebno vrijedni su bili razgovori s naučnicima iz regiona o ulozi historičara u javnosti, deklaraciji „Odbranimo historiju“, te o odnosu historiografije i nacionalizma.

Ovim smo zadržali „History Fest“ kao otvorenu platformu za dijalog i taj koncept ćemo dalje razvijati. To je, možda, na kraju „History Festa“ najbolje kazao Hannes Grandits, profesor s Univerziteta „Humbold“ u Berlinu, naglašavajući upravo ovu međunarodnu dimenziju kao važnu karakteristiku koja „History Fest“ izmješta iz regionalnih okvira i daje mu znatno širi karakter. To i obavezuje nas koji organiziramo ovaj „History Fest“.