Prije dva dana, 10. maja 1992. godine, srpski agresor izvršio je zločin nad Bošnjacima Grapske kod Doboja. Prethodno je žestokom artiljerijskom vatrom tukao po selu, a djelovao je i snajperima iz više pravaca ne praveći razliku među stanovništvom ni po kojoj osnovi. Prema iskazima preživjelih svjedoka tog dana srpske snage su granatirale Grapsku sa sedam različitih vaternih položaja što govori o tome s kakvom se namjerom agresor odnosio prema bošnjačkom civilnom stanovništvu. Granatiranje kuća u selu, kao i snajpersko djelovanje protiv civila među kojima je bilo djece, žena i starijih i iznemoglih osoba, zaštićenih međunarodnim humanitarnim pravom, zapravo je bila strategija nepodnošljivog terora koji je imao za cilj da u što kraćem roku etnički očisti“ Grapsku od bošnjačkog stanovništva.

Granatirano naselje, ubijana djeca

- Od posljedica granatiranja i snajperskog djelovanja poginule su čak 34 osobe među kojima i četvoro djece. Mnogi su ubijeni dok su pokušavali bježati iz svojih kuća prema skloništima. Jedan od masovnih zločina u Grapskoj, tog 10. maja, dogodio se u kući Hurtić Mehmeda u zaseoku Bare. Srpske snage su primijetile bošnjačke civile u Hurtićevoj kući i iz neposredne blizine, tenkovskim projektilom, pogodile njen podrum. Ubijeno je sedam civila od čega troje djece: Alić Kemala sa svojom djecom (Amel i Amela), Ahmić Jusuf, Hidić Ajša, Mustafić Ibrahim i djevojčica Hidić Amela. Ranjeno je osam civila: Alić Hazima, Hurtić Džemaludin, Hurtić Esma, Hidić Edina (djevojčica koja je ostala bez obje noge), Hidić Muhamed (koji je ostao bez jedne noge), Hidić Emina, Krdžalić Remza i Hidić Jasmina, također maloljetna djevojčica - kazao je Almir Grabovica, viši stručni saradnik u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Istog dana, izvršen je još jedan monstruozni i okrutni masovni zločin nad civilnim bošnjačkim stanovništvom Grapske. Nakon zaposjedanja sela zločinci su u zaseoku Hurtići palili bošnjačke kuće i nemilosrdno ubijali bošnjačko stanovništvo. Ispred kuće nepokretnog i bolesnog starca Hurtić Šerifa strijeljali su njegove rođake Hurtić Zarifa i Hurtić Ibrahima. Hurtić Izet, Šerifov sin, molio je zločince da ne pale kuću jer je u njoj na bolesničkoj postelji ležao njegov nepokretan otac. Nije ih mogao umoliti. Strijeljali su i njega. Potom su ubacili njegovo mrtvo tijelo u kuću, a i tijela Zarifa i Ibrahima Hurtića. Bolesni Šerif ležao je nemoćan u svojoj postelji i gledao tijelo mrtvog sina. Tu nije bio kraj zlu. Zločinci su zapalili kuću u kojoj je Šerif živ izgorio zajedno s tijelima ubijenog sinom i dvojice ubijenih rođaka i komšija.

Istog dana u Grapskoj je ubijen i dječačić Denis Delić iz Bukovačkih Čivčija koji je imao svega jedanaest godina. Prilikom agresorskog napada zadesio u Grapskoj sa svojom majkom i dvjema sestrama. U Grapsku su došli polovinom aprila 1992. godine kod majčinog oca. Njegova majka u svom svjedočenju, pored ostalog, navodi: “U toku napada na Grapsku bila sam u skloništu sa svojom djecom i nekoliko svojih komšija. U popodnevnim satima u podrum u kome smo bili smješteni ušao je Hasančević Meho i rekao da četnici već ulaze u selo i da, ako neko želi napustiti selo, on će ga voditi. Krenula sam noseći u naručju svoju djevojčicu koja je tad imala samo 13 mjeseci, a Denis i njegova starija sestra, koja je tad imala 16 godina, su išli pored mene. Išli smo rječicom koja je prolazila kroz selo a imala je duboko korito, tako da smo bili dobro zaštićeni iako se pucalo sa svih strana. U jednom trenutku najstarija kćerka pade u vodu i reče mama ranjena sam. Dok sam se okrenula da je podignem u tom trenutku pogođen je moj sin Denis u leđa od čega je smrtno stradao. Bili smo prinuđeni da se vratimo ponovo u sklonište u kojem smo bili, a prije toga mog sina Denisa iznijeli smo u blizini mosta pomenute rječice. Kada se pucanje stišalo došao je moj brat kojeg sam zamolila da donese mog ubijenog sinčića. Nedugo zatim donešen je moj sin Denis koga sam ostavila u kući Ibrahima Hidića.“

- Nakon zauzimanja Grapske dvadeset i pet bošnjačkih civila; i to uglavnom starijih, nemoćnih i bolesnih lica, te invalidnih osoba i žena, među kojima je bilo i jedno maloljetno dijete; ostalo je u Grapskoj do 13. juna 1992. godine. Bili su zatočeni u dvije bošnjačke kuće pored glavne ceste. Naoružani čuvari su ih tjerali da skupljaju i pokopavaju tijela ubijenih rođaka. Za zločince su morali i obavljati fizičke poslove u vezi s pljačkom bošnjačkih kuća. Skupljali su stoku, te utovarali na kamione razne radne mašine, bijelu tehniku, namještaj i druga dobra opljačkana po selu. Dana 13. juna 1992. godine, u jutarnjim satima, oni su, u strahu od pucnjave koja je dopirala do sela, izbezumljeni došli do parkinga gostionice “Grapska“ koja se nalazila na putnoj komunikaciji prema Modriči. Nakon polusatne pucnjave ispred gostionice se pojavio zloglasni Nikola Jorgić zvani Jorga s još jednim naoružanim licem. Mirsad Hadžić, koji je sve promatrao sa prozora susjedne kuće, u svom svjedočenju navodi: ”Džip je stao ispred gostionice gdje je Nikola Jorgić zajedno sa svojim pratiocem izašao iz auta da bi nakon toga iz automatskog oružja neprekidnom vatrom počeli pucati prema grupi ljudi okupljenim ispred gostionice. Tom prilikom ubili su 25 lica među kojima je bilo osam žena, jedno dijete, troje mentalno retardiranih, pet teških invalidnih lica od čega je dvoje bilo nepokretnih. Ubijen je učitelj Hurtić Ibrahim poznatiji kao Brajko, njegova supruga Ferzeta i njihov maloljetni sin Admir, zatim Muratović Adem, invalid bez nogu, i njegova supruga Mevla, te Alić Alema, nepokretna starica, i ostale stare i iznemogle osobe.” Nakon masovnog zločina koji je počinio Nikola Jorgić sa svojim pomagačem svjedoku Mirsadu Hadžiću i dvojici drugih zatvorenika bilo je naređeno da leševe ubijenih stanovnika Grapske nose do jedne rake iskopane na livadi pokraj potoka - naveo je Grabovica.

Radno sposobne muškarce odvojili od žena, djece i starijih

Po zauzimanju Grapske 10. maja 1992. godine, u zaseoku Krdžalići, zločinci su zarobili veći broj Bošnjaka. Pod oružanom pratnjom provedeni su u Kostajnicu. Tu su radno sposobne muškarce odvojili su od žena, djece, starijih i iznemoglih osoba koje su protjerali na slobodnu teritoriju. U tom prljavom poslu učestvovao je spomenuti zločinac Jorgić asistirajući majoru Stankoviću. Oko 400 muškaraca odvedeno je u logor Bare gdje su sistemski mučeni i malteritirani. Iz Bara su prebačeni na Manjaču. Bili su to prvi logoraši iz Bosne i Hercegovine u tom logoru. Sa Manjače su kasnije prebacivani u logore u Staroj Gradiškoj, Batkoviću (Bijeljina), Kuli (Sarajevu) i Rudom. Značajan broj ih nije uspio preživjeti torture i mučenja po tim logorima.

Za zločine počinjene nad Bošnjacima na području Grapske, Viši regionalni sud u Dusseldorfu je zločinca Nikolu Jorgića proglasio krivim za genocid i osudio na doživotnu kaznu zatvora. Ovo je prva presuda za genocid počinjen na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine u vrijeme agresije 1992-1995. godine. Zbog počinjenih zločina na području Grapske na Sudu Bosne i Hercegovine u toku je suđenje Milanu Ninkoviću, Borislavu Paravcu, Andriji Bjeloševiću i Milanu Saviću. Oni su optužemi da su učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je uključivao progon civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva. Paravac je u to vrijeme bio predsjednik, a Ninković član Kriznog štaba općine Doboj, a Bjelošević načelnik Centra službi bezbjednosti (CSB), dok je Savić bio njegov zamjenik.

Prema rezultatima dosadašnjih naučnih istraživanja u okviru naučnog projekta Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u sarajevu, koji će uskoro biti objavljeni u formi naučne studije, ukupan broj ubijenih Bošnjaka Grapske u periodu od 1992-1995. godine je 104.