Bio je lijep i sunčan dan. Ratni. Dan koji Sarajlije koje su provele dane pod opsadom, nikada neće zaboraviti.
O tome sam pričala, govorila, pisala bezbroj puta i, kao kod dobrog psihijatra, svaki put "otvori" mi se jedan novi detalj, jedno novo sjećanje, jedna nova bol. Nevjerica ponajviše.
Tog 2. maja 1992. godine neko je u Beču, Veneciji, u Parizu, jer bio je lijep i sunčan dan, sjeo za sto omiljenog kafića, naručio espreso i uživao u slobodi.
Sat vremena avionom dalje, buktao je rat, agresija, počeli su se dešavati zločini nezabilježeni od Drugog svjetskog rata.
Maj, koji je u nama budio nadu da će "ovo brzo" prestati, da neće trajati, da ne može i ne smije trajati. Da niko, ama baš niko neće dozvoliti da se s brda ubijaju djeca, stari, mladi, žene, muškarci.
No, to je tek početak naših stradanja.
Ali, i dan kad smo definitivno spalili iluzije.
Borbe između tadašnje JNA i Teritorijalne odbrane počele su na Skenderiji. Namjera je bila upasti u grad? Zapaljeni su tramvaji, gori Glavna pošta na Obali, granate zasipaju grad.
Bio je, kažem, lijep i sunčan dan. Mnogo ljudi na ulicama. Bježe, traže spas, lutaju, vrište, plaču, drugi nijemi i u šoku.
Stiže, onda, vijest da su po povratku sa mirovnih pregovora u Lisabonu, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, njegova kćerka, prevoditeljica Sabina Berberović i zamjenik predsjednika Vlade Zlatko Lagumdžija uhapšeni na Aerodromu Sarajevo i odvedeni u Lukavicu u vrijeme žestokih borbi oko Predsjedništva BiH.
Na scenu stupa general JNA Milutin Kukanjac. Nudi da se iz komande na Bistriku njemu i ostalim vojnicima omogući izvlačenje u zamjenu za Izetbegovića. Počinju dramatični pregovori .
Godina je 1992., tehnologija je tek u svojim začecima, ali gledamo u šoku rat uživo. Gledamo na TV ekranima kako se pregovara o našoj zemlji, našim životima, našim budućnostima. Gledamo kako neprijatelj ucjenjuje, potcjenjuje, laže, manipulira. Dan i noć se smjenjuju. Dugi kao godina.
Tog se dana odigrala prva velika bitka za glavni grad. Pričat će poslije da je tog dana odbranjeno Sarajevo, Bosna i Hercegovina. Namjera je neprijatelja ući u grad, onda i u Predsjedništvo.
Da su uspjeli, tok rata sigurno bi bio drugačiji.
Od tog dana, ma šta rekli povjesničari, počinje prava opsada. Živimo bez vode, struje, plina, bez hrane. Preživljavamo pod svakodnevnim granatiranjima, prijetnjama snajpera.
Od tog dana, mrtve brojimo svakoga dana. Oplakujemo. Ili stojimo skamenjeni.
Tog je dana u Sarajevu, prvi put nakon Drugog svjetskog rata, označena zračna opasnost.
Naše veze sa svijetom su prekinute. Naš život dobija jedan sasvim novi tok.
Bio je lijep i sunčan dan. Pravi proljetni. Koji je slutio na ljeto. I na nadu da će "ovo sigurno brzo prestati".
Nije. Još 1.425 dana nije.
Još hiljade izgubljenih života nije.
Sve što se dešavalo nakon 2. maja, postalo je običan, ratni dan. Koji brojiš na kraju, kad mrak padne, sretan što si preživio.
