Zahvaljujući Zeničaninu Aldinu Kajmakoviću, njegovim prijateljima Harisu Hećimoviću i Anelu Okiću te mreži organizacija i pojedinaca iz BiH i svijeta, radost Bajrama bit će veća i u domovima stanovnika Gambije i drugih siromašnih afričkih zemalja.
Mreža altruista koju već godinama grade ovi humani ljudi, do sada je u Africi izgradila skoro 2.300 bunara pitke vode i više od 50 džamija te u međuvremenu postala jača pa, pored niza projekata koje realizira u BiH, izdvaja redovnu mjesečnu pomoć za 30 porodica na Crnom kontinentu.
- Iako ne znaju kakvo je stanje u Africi, ljudi vrlo često komentiraju zašto tamo, a ne kod nas. No, mi radimo paralelno. U projektima učestvuje veliki broj ljudi iz čitavog svijeta i oni imaju priliku da izaberu u koji će se projekt uključiti - kaže Kajmaković.
Osim informacija koje su dobivali od prijatelja, posjete Gambiji prošle i Obali Slonovače ove godine bile su dovoljne da se i sami uvjere da ljudi tamo, posebno djeca, žive u izuzetno teškim uvjetima.
- Stanje je dolje, blago rečeno, katastrofalno. Ljudi pješače po sedam-osam kilometara u jednom pravcu da nađu bilo kakvu vodu. Vidjeli smo da pored ceste sakupljaju neku kišnicu, bilo kakvu vodu, jer nemaju vode. Vidjeli smo ljude koji čitav život jedu rižu. Meso jedu jednom, za Kurban-bajram ako im neko zakolje. Vidjeli smo djecu koja, kad im daš slatkiš, stave slatkiš s celofanom u usta, jer ne znaju da se to treba otpakovati. Dijete ima 7, 8 ili 10 godina i nikad nije jelo slatkiš. Mnogo potresnih stvari smo vidjeli - govori nam Kajmaković.
Gradnja bunara, kao trajnih vakufa, započeta je prije tri godine, a radost ljudi kad nakon decenija konstantne potrage za vodom, ona poteče u njihovim selima je neopisiva. Aldin kaže da je namjera bila izgraditi jedan, ali su do sada bunari s vodom izgrađeni na skoro 2.300 lokacija.
- Život se stvara na mjestima gdje se prave bunari. Mi to možemo pokušati prepričati, slike postavljati i snimke puštati, ali ne može se to ničim dočarati. Zato, ko god je u mogućnosti, neka ode tamo, da vidi kako ti ljudi žive, da se dozovemo i shvatimo u kojoj realnosti živimo mi, a u kojim okolnostima žive oni.
Iznos od 1.000 eura, koliko je potrebno za gradnju trajnih bunara koji se koriste decenijama, većini je samo san, jer prosjek plaće onih koji imaju sreću da rade je 50 eura.
- Jedna od meni potresnijih situacija je bila kad smo razgovarali s čovjekom koji nam je prošle godine bio domaćin. Kad sam ga pitao: “Šta ćeš danas ti da ručaš?”, kaže: “Rižu.” Šta si doručkovao - rižu. Šta ćeš za večeru - rižu. Šta ćeš sutra za doručak, kaže: “Rižu.” Pa, rekoh, ne jedeš, valjda, cijeli život samo rižu. Kaže: “Jedem čitav život rižu” - sjeća se Kajmaković.
Razgovarao je i s djevojkom koja radi u hotelu, koja mu je pojasnila da su cijene u Gambiji slične onima u BiH, ali su plaće mizerne.
- Od plaće koja iznosi skoro 50 eura, trećinu daje za prijevoz, jer daleko živi. Ostane joj 35 eura, ali ima dvije sestre, četiri brata, osmero u kući i niko osim nje ne radi. Zato kupe vreću od 50 kilograma riže, malo ulja i začina i to jedu mjesec - pojašnjava.
Mreža humanih ljudi svoje projekte pomoći bolesnima i socijalno ugroženima počela je realizirati u BiH prije devet godina.
Danas stalno pomažu 32 šehidske porodice, za više od 100 džamija plaćaju račune za vodu, na području ZDK i SBK osiguravaju 700 školskih sendviča za socijalno ugroženu djecu, a ramazanske iftare organizirali su u cijeloj BiH, posebno u Srebrenici i Podrinju.
