Hanuma Maksuma Garibija bliži se devetoj deceniji, ali je sjećanje dobro služi i po dobroti, veselju, radosti sjeća se nekadašnjih bajrama u Sarajevu.
Za nju su oba bajrama na svoj način lijepa, ali je Hadžijski poseban. Nije samo zbog kurbana nego i zato što se hadžije prate u daleku Meku.
- Onda se letjelo u Hadžijsku džamiju da se isprate hadžije. Na ispraćaj se išlo i ko je bio i ko nije bio na hadžu. Pa se iščekuje dan klanja kurbana, a klao je kurbane ko god je imao imalo sredstava. Po mahali je kurbana bilo u haman svakoj bašči i avliji. Nema više toga toliko, ali doći će, ako Bog da, vakat da se to opet vrati – govori nam.
Vodilo se računa, kaže, da se sve radi onako kako je vjerom propisano. Gledalo se najviše da se pomognu slabi, a radi se to i danas, dodaje.
- Malo mi je začudo ova mlađa generacija što kaže da je to ko neka vraćka s kurbanima, ti meni, a ja tebi. A nije to tako, komšije i rodbina i treba da daju jedni drugima, mnogo je to veće od komada mesa i treba se čuvati – poučava nas.
Sjeća se i danas da su oni koji nisu imali dovoljno, sakupljali pare cijele godine da bi mogli zaklati kurban. Tada je skoro svaka gradska kuća imala svoje ahare, držale su se i krave tu, a u ahare bi se stavili i kurbani. Ranije se kupe pa se posebno paze i čuvaju. Što bi duže trajalo, veće bi žaljenje bilo za kurbanima.
- Toga više nema. Ma, da ti kažem, nema toga više ni kod mojih što su ponikli u mahali, a kamoli kod svijeta u zgradama – kaže hanuma Maksuma.
Sarajke su, kaže, nekad pravile više ružice nego baklave. A pravio se i papernik, slatko pecivo, koje se poslije služilo uz čaj pa bi sjećanje na Bajram duže trajalo. Pravio se i slatki ćevap. Za njega se skuha kurbansko meso, a onda se sastavi s hošafom.
Kaže nam kako joj malo smeta kad neko kaže “Sarajlija”, da dijeli ljude. Sarajlija je, veli, i onaj ko je tu rođen i onaj ko tu dođe, živi...
- A i vjera naša ne dopušta da se dijele ljudi, samo dragi Allah zna ko je bolji od koga. U taj naš vakat nije bilo te razlike. Mi smo na ljetnikovcu imali komšije pravoslavce i svi se međusobno pomagali, posebno kad je kosidba, a da ne govorim kad je Bajram. Komšijama se kurbani daju, ne gleda se ko se kako zove. I oni se obraduju kurbanima, a Boga mi, i mi se obradujemo kad bi nam donesi jaja. Poštovali su se svi ljudi i svačiji običaji – sjeća se.
Kaže da je, kad je bila mlađa, u Sarajevu skoro svake godine padala kiša kad bi se klali kurbani.
- To nam je to Sarajevo koje volimo i koje, nadam se, i dragi Allah voli – završava svoju priču hanuma Maksuma.
Hanuma Maksuma Garibija pripada trinaestoj generaciji svoje porodice iz Sarajeva, koja porijeklo vuče iz Anadolije. Njena mati, hanuma Sidika bila je dopisnica “Behara”, a rođena je sestra prvog bh. akademika, prof. Hamdije Kreševljakovića. Po očevoj strani je iz sarajevske porodice Ramić, koji su bili kazandžije.
Očevom lozom je i prva rodica poznatog sarajevskog hadžije i hafiza Halida ef. Hadžimulića.
Suprug joj je bio hadži Ismet, također Sarajlija, svršenik Šerijatske gimnazije, koji je radio kao otpravnik vozova. Maksuma ili Suma, kako je odmila zovu, i danas živi u rodnoj porodičnoj kući Ramića na Vratniku, u Ramića sokaku, ulici koju su osnovali njeni preci.
