Kao u staroj, dobroj priči o Muji, kocki i karanju, Vlada Kantona Sarajevo jutros je objasnila zašto se odlučila nedavno osnovanom Institutu za kulturu i umjetnost dati 200.000 KM.
Da ne ostanemo zakinuti za informacije, eto, sarajevska je Vlada odlučila dati nam činjenice i kratak historijat. Doduše, obzirom da Institut zvanično postoji tek šest mjeseci, historijat i ne može biti duži. Uglavnom, kreiran je, reći će nam vrli pisac saopćenja, kao „nasušna potreba da se zbog nedostatka državnog resora koji se bavi kulturom“.
Parainteresna koalicija
Taj Institut ima misiju da napravi mehanizam (šta god to značilo) za zajedničko djelovanje svih u kreiranju boljih prilika za sektor kulture u BiH i tako dalje. Sve neki visokointelektualni izrazi, koji nas trebaju uvjeriti da je istina što pišu. Da je na primjer „vizija“ ministra kulture i sporta Mirvada Kurića bila objedinjavanje kulturnog prostora iz cijele BiH.
Kad se sve analizira, a teško se provući kroz šumu nemuštih objašnjenja, ostaje pitanje: Koga glumi ministar Kurić? Kohezivni faktor, kako to kaže premijer Kantona Edin Forto? Je li moguće da niko u aktualnoj Vladi Kantona Sarajevo nije vidio ništa sporno što je 200.000 maraka dodijeljeno bivšim zaposlenicama Kurićevog ministarstva, jednoj aktuelnoj supruzi visokopozicioniranog funkcionera Naše stranke?
S pravom se pita javnost na osnovu čega je odlučeno da se toliko novca dodijeli tek osnovanoj nevladinoj organizaciji, koja osim mrtvog slova na papiru iza sebe nema nikakvih rezultata, referenci i uspjeha. Možda je dovoljno za parainteresnu koaliciju Kurića i Naše stranke imati „viziju“. Možda je Kurić pomiješao uloge, one iz Vize za budućnost i ove Vizije za sadašnjost sa vladarima Kantona Sarajevo?
Nije šija nego vrat, pa se sad Kurić, Forto i predsjednica Insituta Alma Jusufbegović Bečić (donedavna savjetnica u Kurićevom ministarstvu), te potpredsjednica Nerma Vukasović (supruga Marija Vukasovića, člana GO Naše stranke, također donedavna saradnica u Kurićevom ministarstvu) vade da ništa nije gotovo dok sve ne bude gotovo i da su u pitanju samo planovi. Eto, k'o biva Vlada je mislila gospođama dati novac, ali insistiraće na transparentnosti i k'o biva neće uplatiti ni jednu marku ako ne bude opravdano.
Lako je Forti, gospođe zatraže, on odobri, no Kuriću je već malo teže, jer kako saznajemo niko iz Saveza za bolju budućnost nije konzultiran oko dodjele ovolike sume novaca No name Institutu.
S druge strane, od jutros i naši telefoni zvone. Prepričavamo kratak razgovor s jednom od članica humanitarne organizacije koja okuplja preživjele pacijentice oboljele od najtežih bolesti. Kucale su na Kurićeva vrata (dobro, dobro, poslale mu nekoliko upita) za par hiljada, kojim bi njihova nakana da pomognu heroinama postala realnost. Odgovor nisu dobile, nema ih na spisku, nisu ni razmatrane. Nisu valjda kohezivni faktor!
Zdrav razum
Iz ovog saopćenja s početka priče treba još istaći kako nam Forto poručuje da radi za sve nas, jer njegova Vlada vodi politiku zdravog razuma, a ne podobnosti.
Bahato, bezobrazno, netačno. Gdje je zdrav razum kad dijeliš 200.000 bivšim saradnicama iz ministarstva, suprugama svojih funkcionera? Zar to nije čista podobnost? Zar nije sramotno braniti se od očitoga?
I ko je od Kurića tražio da spašava kulturu na državnom nivou? Osniva neku parainstituciju, s parapartnerima, paralelni sistem i daje naše pare za tuđe izmišljene projekte?
Sve nešto para... a jedino su pare bitne!
