U neposrednoj blizini Bihaća, podnožju planine Plješevice, odlično zakamuflirana i skrivena od očiju sagrađena je najpoznatija i najelitnija vojna baza, aerodrom na području bivše Jugoslavije. 

Elitna baza

Službeno se to zove Aerodrom Bihać, a u narodu poznat kao Željava. Kada je građen prije više od šest decenija, bio je vrijedan između četiri i 11 milijardi dolara.

Ideja o gradnji objekta u tadašnjem državnom vrhu nastala je 1954., a godinu kasnije zapovjedništvo ratnog zrakoplovstva formiralo je komisiju koja je predložila izradu projektnog programa i projektne dokumentacije.

Gradnja aerodroma trajala je 12 godina, a 1968. pušten je u rad. Nakon toga stalno je dograđivan i osavremenjivan.

O gradnji aerodroma s pet pista, kilometarskim tunelima, pancirnim vratima na ulazima u tunele teškim 100 tona, govorilo se šapatom i u tajnosti.

Znalci su procijenili da je bihaćka regija bila najpovoljnija za aerodrom zbog povoljne morfološke slika, sastava zemljišta, ali i prirodne uvale za četiri tunela.

U ovoj elitnoj bazi, koju su mnogi tadašnji vojni uposlenici sanjali, moglo je boraviti oko 2.000 zaposlenih, pilota, mehaničara, tehničara i vojnika. Objekt je, prema planu gradnje, bio predviđen za smještaj dvije do tri eskadrile lovačkih aviona, s prostorijama za komandu, pilote, zrakoplovno-tehničku službu, zrakoplovno-tehnička sredstva, municiju, gorivo...

Aerodrom je sagrađen tako da je mogao u tadašnje vrijeme primiti najmoderniji vojni avion MIG-21, a pri slijetanju avioni su u unutrašnjosti objekta bili razmještani na svoja mjesta tegljačima, koji su se nalazili u tunelima.

Mislilo se na sve, pa i na zaštitu od nuklearne eksplozije. U slučaju takvog napada, „stanari“ su mogli preživjeti dva mjeseca, s vlastitim rezervama pitke vode, dvije dizelsko- električne centrale, skladištima hrane, goriva, rezervnih dijelova, šahtovima za otpadni zrak...

Simbol jednog vremena

Izvan podzemnog dijela sagrađeni su svi prateći objekti za vojno osoblje: kantina, vešaraj, sportska dvorana i tereni, garaže, kinosala, magacini, učionice, parkovi.

Kerozin se do aerodroma dopremao cjevovodom dužim od deset kilometara, koji prolazi ispod Bihaća, od naselja Pokoj.

S gradnjom aerodroma počela je i gradnja vojnih stambenih zgrada na Harmanima u Bihaću. Osim stanova, sagrađene su škole, ambulante, Dom Armije, Dom pilota. Harmani su bili najelitnije vojno naselje u bivšoj Jugoslaviji.

Aerodrom Željava uništen je i dignut uzrak s više od 50 tona eksploziva 16. maja 1992. godine, kada su se snage JNA povlačile. U potpunosti je uništena unutrašnjost podzemnog dijela objekta, kao i većina pista.

Za većinu Bišćana aerodrom je simbol lijepog vremena, sigurnosti, stabilnosti i najvećeg uspona Bihaća.

Aerodrom Bihać nakon rata nije obnavljan. Ova imovina proglašena je neperspektivnom i nije ni u čijoj nadležnosti. O njoj se ne brine ni Ministarstvo odbrane, ni Vlada FBiH, ni USK.

I speleolozi

Tadašnja JNA morala je angažirati i speleologe zbog velikog broja pećina i zbog njihovog premošćivanja specijalnim konstrukcijama od armiranog betona.

Sobotkino životno djelo

Projektant fascinantnog zdanja i nekad najmodernije vojne baze u Evropi je Dragoslav Sobotka. 

Bio je građevinski inžinjer, češkog porijekla, koji je rođen 1914. godine u Užicu.

Ovo je zdanje njegovo životno djelo.