Finale svjetskog prvenstva Hrvatska i Francuska igrali su na moskovskom stadionu Lužnjiki.
Mnogi će ga se sjetiti kao mjesta na kojem se održalo i finale Lige prvaka u kojem je Mančester junajted nakon jedanaesteraca pobijedio Čelzi 6:5. Na stadionu se održalo i Svjetsko prvenstvo u atletici 2013. godine, na kojem su Jusejn Bolt i Šeli-En Frejzer osvojili po tri zlatne medalje.
U pripremi za velika sportska natjecanja glavni stadioni često dolaze pod povećalo. Postavljaju se pitanja hoće li biti završeni na vrijeme, koliko su radnici koji su na njima radili iskorišteni i koliko se sredstava u izgradnju uložilo.
No historija takvih lokacija često ostaje neispričana. Stadion Lužnjiki ima nevjerovatnu i tragičnu historiju koja prati historiju Rusije, tj. Sovjetskog saveza i kulture toga vremena, socijalizma i posljednje faze sovjetskog političkog eksperimentiranja.
Originalno je nazvan Vladimir Ilič Lenjin stadion a otvoren je 31. maja 1956. godine u jugozapadnom dijelu Moskve, na obalama rijeke. Ime koje danas nosi dobio je 1992. godine, i u grubom prijevodu znači "livada", čime se referira na livade na kojima je izgrađen.
Originalni stadion isplaniran je i dizajniran u samo 90 dana te 1954. godine, a njegova izgradnja završena je u 450 dana tokom dvije godine. Taj veliki projekt nije samo imao cilj odati počast Lenjinu, već je bio i pokazatelj moći sovjetske ekonomije i njihovih mogućnosti izgradnje, posebno u sistemu koji je dizajniran kako bi prepoznao i nagradio radnike koji su nadmašili njihova poslovna očekivanja.
Takav je pristup industrijalizirao naciju i izgradio cijeli niz gradova po nevjerovatnoj brzini za vrijeme Staljina. Originalni stadion nije izgrađen bez izazova, posebno što se tiče vode u tlu, zbog kojeg je izgrađen na dubokim temeljima koji su ga podigli za oko 50 cm.
Ubrzo je postao prepoznatljivi dio moskovskog krajolika, vidljiv iz obližnjeg Sparrow Hillsa, a ovjekovječen u slici Konstantina Yuona iz 1956. godine - Moskva, pogled na Lenjinov stadion Lužnjiki.
Uspoređujući pogleda tada i sada, lako se može primijetiti koliko se grad promijenio u proteklih 60 godina.
Tokom decenija, originalna struktura stadion prošla je kroz niz promjena i modifikacija. Prvi put tokom priprema za održavanje OI u Moskvi 1980. godine, a nakon toga dodan je i krov, na kojem su radovi završeni 1997. godine. Nedavna rekonstrukcija, tokom koje je stadion bio zatvoren četiri godine od 2013. do 2017. godine, uništila je većinu originalne strukture i sačuvala samo originalne fasadne zidove.
Iako se njegova struktura kroz godine mijenjala, njegova svrha ostala je ista. Nakon završetka, stadion je postao nacionalni dom nogometa i atletike i domaćin većine sovjetskih velikih sportskih događaja.
Stadion je ulogu pronašao i u sovjetskom društvu za održavanju tzv. 'meke moći', tj. procesa u kojem se koristi ekonomski i kulturni utjecaj kako bi se utjecalo na diplomatske odnose, umjesto prisilne teške snage.
Svoju ulogu je nastavilo igrati i dalje kao mjesto ceremonija otvaranja i zatvaranja Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. 28. maja 1957. godine šesti svjetski Festival mladih otvorio se u Moskvi uz ceremoniju otvorenja upravo na Lenjinovom stadionu.
Više od 34.000 posjetitelja iz 130 zemalja, kao i 120.000 sovjetskih posjetitelja stiglo je u Moskvu kako bi moglo sudjelovati u dvosedmičnom festivalu. Održan je 17 mjeseci nakon 20 kongresa komunističke partije i govora Nikite Hruščova "O kultu ličnosti i njegovim posljedicama", koji je kasnije postao poznat pod naslovom Tajni izvještaj.
Zašto se nogometaši nakon promašaja hvataju za glavu? Niz aktivnosti održalo se na stadionu nakon Staljinove smrti, a festival je projicirao sovjetsku meku moć u trenutku hladnoratovskih tenzija i poslao poruku o novoj viziji sovjetskog društva u zemlji i inozemstvu. Njegova uloga u prikazivanju sovjetske moći nastavila se i povećala posebno u maju i avgustu 1980. godine kada se na stadionu održala ceremonija otvaranja i zatvaranja OI u Moskvi.
Mnogi su političari pozivali na bojkot ovog prvenstva zbog trovanja Sergeja i Julije Skripal u martu 2018. godine, a Festival mladih 1957. i OI 1980. bojkotirali su mnogi. Pogled na prošlost ovog stadiona otkriva i mračnu prošlost Sovjetskog saveza.
Bilo je to mjesto i jedne od najvećih nogometnih katastrofa. U noći 20. oktobra 1982. godine igrali su moskovski Spartak i FC Haarlem iz Holandije u kupu UEFA.
Navijači koji su pokušali izaći iz stadiona upali su stampedo u kojem je ubijeno njih 66, od kojih je 45 bilo tinejdžera. Prave razloge koji su uzrokovali stampedo teško je rekonstruirati, a način na koji je država pristupila toj nesreći bio je šokantan, gotovo koliko i nesreća sama.
Mediji su nesreću gotovo ignorirali, a tajanstvenost kojom su joj pristupili i službeni odgovori bili su tipični način na koji je Sovjetski savez pristupao nesrećama i prirodnim katastrofama.
Tek nakon politike Mihaila Gorbačova - glasnost, kojom se poticalo javne rasprave o političkim i društvenim pitanjima, detalji tragične nesreće postali su poznati javnosti. 1989. godine o toj je nesreći pisao Sovetskii sport, vodećem sportskom dnevnom listu.
Kultura tajnosti koja je pretila tragediju omogućila je samo još više spekulacija o mogućim žrtvama, broj kojih se po nekim procjenama popeo iznad 340. Historija ovog stadiona, posebno ova tragedija, uoči i za vrijeme SP-a nisu se spominjali. Ruska vlada i nogometni dužnosnici nastojali su poslati poruku o modernizaciji i transformaciji, slike koje bi bacale drugačije svjetlo, nisu se dopuštale otići u javnost. Kraj ovog turnira ipak dopušta igračima, navijačima i milijunima onih koji su prijenos gledali preko ekrana, priliku da se prisjete barem na tren, komplicirane, skrivene i tragične prošlosti ovog stadiona.
