Prvi intervju Gorana Bregovića koji sam pročitao kao klinac imao je naslov, parafraziram, "Meni je najteže što sam rano ostvario svoj san". Tada on ima negdje dvadeset šest godina i patentira nove pojmove jugoslavenske pop kulture i socijalističko samoupravne stvarnosti. Postavlja rekorde, patentira platinaste tiraže, pravi koncerte na stadionima, ili puni dva puta, pa tri puta, pa pet puta zaredom halu „Pionir“ u Beogradu.
Tokom raznih intervjua sa+ Bregovićem imao sam običaj da ga pitam o snovima, ne u smislu astrološko-horoskopskog žanra, već o snovima, o karijeri. Kakve je on imao snove tamo negdje na početku, dok svira u kafani na autobuskoj stanici u Konjicu ili u striptiz barovima Jugoslavije i Italije. Ili dok studira Filozofski fakultet gdje mu se trasira karijera nastavnika marksizma. Meni se oduvijek činilo da se on kroz pjesme "Dobro vam jutro, Petrović Petre" i "Eto baš hoću" obraća onom čovjeku iz srednje klase čijoj je sudbini uspio da utekne.
Plodan teren
Posao od 9 do 5, tada od 7 do 3, redovna plata, godišnji odmori, a "hoću da bar jednom budem blesav" i iskočim iz šina. To s poslom od 9 do 5 je u međuvremenu postalo sasvim normalna i poželjna stavka u životu Bregovića. Čak se i ponosi da radi u istom terminu i minutaži kao "Petrović Petar" i sav ostali "normalan" svijet.
Ali šta je to učinilo da Bregoviću uspije ono što nije onima prije? Uprezale su se teorije o UDBInom bendu, o faustovskom paktu s folkom, o podilaženju masovnom ukusu Jugoslavena... A oni objektivni su odgovarali da ima nešto što je u pjesmama i da je to presudilo.
Prije neki dan u Lidlu nalijećem na drugaricu Z. Č. koja radi u promoterskim timovima od Exita do Brkova, hvali feljton o „Bijelom dugmetu“ povodom pedesetgodišnjice benda. Onda uzima mobilni i skroluje po oficijelnoj stranici benda. Pita se da li ima mladih fanova ovog benda i koji je njihov procentualni učinak u onoj statističkoj tortici obožavalaca.
Pričam joj da sam se jučer vratio iz Mančestera i da sam na autobusima vidio reklame za koncerte „Eaglesa“, „AC/DC“, Stovi Niks iz „Flitvod meka“. Da li je rokenrol stvar bumera koji će ispuniti stadione, ili da li su ti stadionski koncerti ovog leta rezervisani samo za rokenrol? Da i ima onih iz generacije Z koji će gledati i Tejlor Svift a i „AC /DC“? Inače u mom inventaru gradskog prijevoza u Mančesteru zaključio sam da se na karoserijama žutog autobuskog Bee transporta reklamiraju uglavnom "starci" a od novih je samo Tejlor Svift. Da li marketinški pik za Generaciju Z je na mrežama a stari fanovi rokenrola se voze gradskim prijevozom i dok čekaju svoj, bulje u reklame na ostalim busevima. Uglavnom pitam talentovanu dramsku spisateljicu Vidu Davidović, rođenu deset godina poslije posljednje ploče „Bijelog dugmeta“ i raspada Jugoslavije a čiju je dramu nedavno postavio u pozorištu Ivica Buljan, dakle pitam je šta je za nju „Bijelo dugme“?
Mit o tvrdičluku
- Za mene je „Bijelo dugme“ označitelj jugonostalgije s kojom sam odrasla. Moja mama, moj ujko. Putovanja na more s „Dugmetom“ u autu. Ja koja slušam „Zaboravi ako možeš“ i zamišljam da je Bebek meni pjeva, da ja skitam Rusijom i nosim haljinu cirkuske jahačice u isto vrijeme dok čitam „Idiota“ prvi put i fasciniram se Nastasjom Filipovnom. Mamine priče o pločama i sarajevskoj "raji". Radio koji pušta njihove pjesme. Srednjoškolske svirke na kojim bendovi iz škole rade kavere eks-ju roka i nastupaju pred generacijom klinaca koji su odrasli na roditeljskim pričama o divnoj Jugoslaviji. Prve popušene cigarete i serija „Bitange i princeze“ subotom ujutro. Sve u svemu, polupano odrastanje u tranziciji gdje je sve staro ostavljeno u amanet, a još ništa novo nije stvoreno. Traženje postjugoslavenskog identiteta. Lutanje - kaže Vida Davidović koju zatičem na putu kroz Hjuston.
Dok juri kroz svoj američki san, pitam je da li je za nju, odraslu u post YU dobu, „Bijelo dugme“ najveća priča nekadašnje Jugoslavije?
- Za mene jeste, ili bar osamdesetih. Vjerujem da će se neki čitaoci preneraziti: Zar je jedan "režimski" bend najbolje što je Jugoslavija imala? Jeste, jer je režimsko po pravilu socijalističko, a socijalističko jeste nešto što je stajalo u nazivu SFRJ, voljeli mi to ili ne - režimsko jeste oličenje onog što je Jugoslavija predstavljala. Svaki pokušaj da se to izokrene i da se Jugoslavija postavi kao zemlja negativne slobode jeste pokušaj istorijske relativizacije. Stoga je„Bijelo dugme“ predstavljalo sve što je Jugoslavija zapravo predstavljala - režim, strukturu, populizam, bratstvo, jedinstvo, duh i slobodu koja na ovim vrijednostima, zbog njih ili uprkos njima, izmiče - kaže Vida Davidović.
U intervju s Goranom Bregovićem proteklih dana prošlo se kroz razne teme vezane za „Dugme“, karijeru, pjesme, kontroverze, ali i kroz slobodno vrijeme koje je Brega trošio na izazivanje adrenalina. Prelazak Atlantika brodom čiji je kapetan, a posada, on i tadašnja djevojka a kasnije supruga. U nekim kuloarskim pričama uvijek se govorilo o Čoli koji troši i Bregi koji štedi.
