Sarajevo Film Festival (SFF) kuca nam na vrata. Najveća filmska smotra u ovom dijelu Evrope ljubiteljima sedme umjetnosti osigurala je mnoštvo premijera, kako svjetskih tako i regionalnih.

Sud gledalaca

Premijeru će imati i “Praznik rada”, film Pjera Žalice, koji i zatvara 28. izdanje SFF-a.

Bosanskohercegovački reditelj Žalica za “Dnevni avaz” je govorio o ovom ostvarenju, Prazniku rada, 1. maju, ali i značaju festivala kakav je SFF.

- Moja trenutna rediteljska pozicija bi se možda najbolje mogla definirati kao “šta je, tu je”. Na projektu je, skoro četiri godine, radio veliki broj ljudi, uložili smo ogromnu želju, energiju, ljubav u film koji je sada završen. I ne možemo uraditi više ništa, mi više nismo bitni, ni ja kao reditelj, ni svi ostali u svojim ulogama u procesu. Sada su jedino bitni gledaoci. Za njih i zbog njih smo film pravili i jedino je njihov sud bitan. Ja ću sada nastojati da od reditelja postanem gledalac i pokušati da u magičnoj atmosferi SFF-a što objektivnije pogledam film s publikom. Imam tremu, naravno, ali nadam se najboljem - kazao nam je Žalica.

Ovo ostvarenje zatvara 28. SFF, koliko mu to daje na značaju?

- To itekako daje na značaju, velika je čast biti posljednji akord ovako velikog događaja kakav je SFF. Rijetko imate takvu priliku, i ako je sve u redu, onda je to fantastičan start za film, ali ako propadnete, onda i propadate uz veliki prasak. Nadam se da nam se to neće desiti.

Zašto ste odabrali baš 1. maj, šta je ovaj praznik nekad bio, a šta je danas?

- Praznik rada je rijetki državni praznik iz “onog” vremena, predratnog. Nema vjerske i nacionalne atribute, a ima snažnu simboliku u jednom sociopolitičkom kontekstu. Kao takav je dobar okvir za propitivanje vrućih aktuelnih tema na jedan, barem naizgled, lakši, duhovit način.

Glavni protagonista vraća se iz Njemačke u BiH. Prožima li se tu onaj aspekt o odlasku mladih, ali i nemjerljivoj nostalgiji prema domovini koja im ne može ili neće pružiti ono što im Njemačka i slične zemlje nude?

- Naravno. Stravično je to što nam se događa. Iz naše zemlje otječe život kao krv iz otvorene rane, a mi se ponašamo kao da se to ne događa. Ali rezultat će biti fatalan ukoliko se odmah ne počnemo baviti bitnim stvarima, a nebitne odbacimo u stranu. Ono što mlade ljude zanima je perspektiva, a to znači funkcionalan sistem, vladavina prava i ljudskih sloboda u punom značenju tog pojma.

Manipulacija i laž

U prvoj sceni objavljenog trailera glumac Boris Isaković, tumačeći svoju ulogu, govori kako u Kanadi imaju sve, a radnici za 1. maj traže još, dok u BiH nemaju skoro ništa, niti traže... Tužno, ali...

- Ali istinito, ja mislim. To jeste naslijeđe socijalizma, u kom se dokazivalo da radnici toliko dobro žive da za 1. maj nemaju šta drugo raditi nego vrtjeti janjce i dernečiti. Lažna je to bila slika, naravno, ali je bila veoma dobro organizirana, tako da ste mogli zbilja povjerovati u to da živite u nekom radničkom raju. A, ako biste i shvatali da se radi o manipulaciji i laži, to niste smjeli reći, jer je sistem opasan, policijski. Dakle, razumijem, radnici su bili ili u snovima ili u strahu, ali ne razumijem šta se danas dešava? Danas, kad se gotovo bukvalno umire od gladi, kad je radnik obespravljen do kraja, i dalje se vrte janjci.

Nekad smo bili šampioni

Šta je za Vas SFF?

- SFF, barem na sedam dana, od Sarajeva napravi metropolu. Postanemo ono što smo nekada bili svakog dana: otvoren, dinamičan, živ, pametan grad, pun duha i avanture. Sarajevo i cijela naša zemlja bila je zemlja šampiona, pobjednika. Moja generacija je navikla na to da smo evropski i svjetski prvaci, da smišljamo trendove, a ne da ih slijedimo. To smo nekada bili. SFF učini da ovaj grad i cijelu našu zemlju vidimo i doživimo onakvima kakvi trebaju biti. Nadam se, živim za vrijeme kada će SFF, u prenesenom smislu, biti 365 dana u godini.

Generacija Vudstoka

- Imao sam sreću da sam filmski, umjetnički odrastao u okruženju fantastičnih filmadžija, velikih autora, poput Šibe Krvavca, Bate Čengića, Emira Kusturice, Mirze Idrizovića, Ademira Kenovića. Uz njih je moja filmska generacija, Srđan, Danis, Dino, ja… rasla i razvijala se u ono što smo mi danas. Mlađe generacije kolegica i kolega su stasavale uz nas i razvile u vrlo uspješne, divne umjetnike i umjetnice, vjerovatno bolje nego što smo mi. Tako da ne vidim razlog da bilo ko od nas bude ljubomoran na nekoga.

Mislim da svi mi koji smo okupljeni oko filma možemo biti samo ponosni jedni na druge. Uspjeh svakog od nas nije protiv bilo koga, nego za sve nas. Možda zvuči hipijevski, ali ja sam generacija Vudstoka, bratstva i jedinstva i zbilja vjerujem u to - rekao je Žalica.