Ivona Baković, koja je nedavno diplomirala glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, uspješno je zakoračila u svijet profesionalaca. Lijepa glumica iz Tomislavgrada s adresom u Sarajevu se tako pojavila u filmu “Ispričaj mi nešto lijepo”, koji je prikazan na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu te je vodila emisiju “Sarajevo Mon Amour”, koja se emitirala na HRT-u.

O svim izazovima, usponima, ulogama i planovima govorila je za “Avaz”.

Prošla kasting

Kako je došlo do saradnje s HRT-om?

- Epizode su se emitirale na HRT 3 , a i dalje su dostupne na Instagramu Sarajevo Film Festivala. Dobila sam poziv za kasting za voditelja na e-mail. Tražili su snimku predviđenog teksta, motivacijsko pismo na BHS i na engleskom jeziku i nekoliko fotografija. Prijavila sam se, poslala traženi materijal i ubrzo sam saznala da sam prošla na kastingu.

Na emisiji je radila profesionalna, iznimno pozitivna i dinamična ekipa iz Tuzle predvođena australskim rediteljem Krejgom Masonom (Craig), te smo se svi zajedno odlično slagali i razumjeli.

Je li Vam bio izazov biti ispred kamere, a nemati ulogu, već biti Ivona ?

- Ovaj put ne, iako sam, poučena prethodnim iskustvima, bila uvjerena da hoće. Kada bih na Akademiji radila javne ispite iz bilo kojeg predmeta gdje ne igram konkretnu ulogu nego se predstavljam kao Ivona, imala bih užasnu tremu svaki put. Ta trema nije jenjavala kada izađem na scenu, nego se i dalje manifestirala za razliku od igranja uloge kada bi trema čarobno nestala čim scena započne. Na četvrtoj godini studija sam se toga nekako uspjela riješiti i pozitivno sam se iznenadila time što sada funkcioniram i kao „Ivona Baković”. Pretpostavljam da se radilo o glumačkoj nezrelosti, manjku iskustva i onom studentskom (ne)samopouzdanju.

Na Festivalu je prikazan i kratki film u kojem se pojavljujete.

- Radi se o filmu „Ispričaj mi nešto lijepo” kojeg je režirala studentica dramaturgije Mirela Salihović. U filmu mlada Nina stažira u Covid call centru, gdje svakodnevno dobiva raznovrsna pitanja zbunjenog stanovništva. Bilo mi je uzbudljivo igrati ulogu mlade liječnice s obzirom na to da je taj posao različit od moga, ali sam našla zajedničku poveznicu, odnosno svojevrsno počelo zbog kojega smo i Nina i ja odabrale svoj poziv - empatija prema ljudima.

Ostvarena želja

Svoje pratioce raznježili ste pričom o tome kako je nastala Vaša kreacija za crveni tepih.

- Crvenu haljinu za snimanje emisije na crvenom tepihu mi je poslala Razija Kokanović, moja susjeda iz Tomislavgrada. Razija je vlasnica krojačkog salona „Trend" u Tomislavgradu, a povremeno dizajnira i vlastite haljine. Ona je šila kostime za sve predstave u kojima sam igrala prije upisivanja na Akademiju, kostime za djecu u dramskoj sekciji u kojoj sam radila kao edukatorica, a pratila me i kroz studiranje na Akademiji kada je od običnih haljina i hlača pravila kostime za džez kabare i tango. Svaki njen uradak komunicira pedantnost, posvećenost i poznavanje mogućnosti materijala. Često bi mi, kada bih došla u salon, govorila kako joj je velika želja da nosim njenu haljinu na crvenom tepihu i na 27. Sarajevo Film Festivalu nam se ostvarila želja.

Nedavno ste završili ASU u Sarajevu, kako biste opisali godine na akademiji s ove tačke gledišta?

- Opisala bi ih kao jako važno razdoblje u mom glumačkom razvoju, naravno, ali i u mom osobnom sazrijevanju jer sam upisala Akademiju s tek napunjenih osamnaest godina. Akademija me naučila da budem strpljivija generalno, što nije osobina s kojom sam rođena, ali i sa sobom i svojim napretkom. To je divno mjesto pokušaja, grešaka, podrške, kritike, muke, truda, smijeha do suza (ali i suza), malih i velikih pobjeda koje odiše željom mladih ljudi da se bave prekrasnim poslom.

 U Sarajevo ste došli iz Tomislavgrada, je li to bila ljubav na prvi pogled?

- Da. Zapravo sam se u Sarajevo zaljubila upravo na Sarajevo Film Festivalu 2015. Tada sam i shvatila da ovdje želim studirati.

Zabavni modeling

U toku studiranja povremeno ste se bavili modelingom, koliko ste i u tome uživali?

- Modeling mi je jako zabavan, a i naviknuo me na prisutnost kamere i ponašanje pred njom. Na Akademiji se više bavimo teatrom nego filmom, tako da mi je to iskustvo bilo jako korisno. Jako poštujem profesionalne modele i smatram da taj posao ima svoju težinu i odricanja koju ljudi ponekad zanemaruju.

Šta Vam je veći izazov igrati pozitivne ili negativne likove?

- Do sada nisam imala priliku igrati negativku. Stav kojeg naučimo na Akademiji je takav da u našem, glumačkom umu, zapravo na neki način ne postoje negativci. Mi kao osobe, naravno, znamo ko je ko i ko je kakav, ali je, ipak, publika ta koja bira strane. Naš je zadatak opravdati njihove postupke kroz svoje djelovanje i pronaći unutarnju logiku postupaka i ponašanja lika kako bismo bili što vjerodostojniji i istinitiji u svojoj igri. Slijedimo načelo da svako ima razlog za određeni postupak i uvjeren je u njegovu apsolutnu ispravnost, a to liku daje vjerodostojnost.