Član glumačkog ansambla Bosanskog narodnog pozorišta Zenica (BNP) Saša Handžić diplomirao je glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.

Dječija scena

Na početku glumačke karijere bio je član Dječije, omladinske i lutkarske scene (DOLS) a potom je pohađao i završio dramski studio BNP-a Zenica. Na početku razgovora kaže da glumu je zavolio kroz oca, koji je niz godina bio u ansamblu BNP-a.

- Mogu reći da sam odrastao u pozorištu, gdje sam volio boraviti. Sama zgrada BNP-a izgleda poput labirinta i zanimljiva je djeci. Prvo sam upoznao pozorište „s druge strane“, preko službenog ulaza i prostorija za glumce koje se tamo nalaze - kaže Handžić.

Sredinom devedesetih upisao se na DOLS koji je tada vodila Šefika Korkut-Šunje.

- Moje prve dvije predstave su bile iste one koje je moj otac igrao 35 godina ranije, „Trbonja, dugonja i vidonja“ i „Pepeljuga“. Na velikoj sceni sam nastupao i dok sam pohađao Dramski studio BNP-a – prisjeća se Handžić.

Nakon završetka srednje škole, Handžić je prvo upisao Ekonomski fakultet u Zenici a onda je 2000. godine Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu što mu je, kako kaže, bila istinska želja. Na trećoj godini studija je nastupio u predstavi „Bijelo“ u režiji Slobodana Stojanovića u BNP-u.

Prije stalnog angažmana koje je dobio u BNP-u 2009. radio je honorarno u Narodnom pozorištu Sarajevo, „East West centru“, „Altteataru“ i BNP.

- Jako sam vezan za Zenicu. Dosta dugo sam boravio u Sarajevu tokom studija i nakon toga, ali nikad nisam Sarajevo osjetio kao svoj dom. Tako da mi je sasvim prirodno da sam i zaposlen u Zenici – rekao je Handžić.

Istrajan rad

Zeničko pozorište ima veliku historiju, bilo je značajno i u bivšoj državi. U njega su uvijek dolazili veliki redatelji, predstave su osvajale brojne nagrade na festivalima. Ali onda se dogodila ratna devastacija.

- Dosta glumaca je otišlo iz Zenice i BNP se nije poštovao kao danas. Uslijedio je put koji smo svi zajedno prešli u posljednjih desetak godina, te uspjeli ponovno steći povjerenje publike ali i struke, ne samo u BiH nego i u regionu. Nije bilo jednostavno ali istrajnim radom se sve može postići – kaže Handžić.

Govoreći o glumi, prizanje da ne može izdvojiti samo jednu ulogu kao najdražu.

- Trudim se da u svakoj ulozi ostavim dio sebe. Sve su mi izuzetno drage i ne mogu ih dijeliti na male i velike. Drago mi je što uglavnom od strane reditelja ne dobivam slične uloge, igrao sam djeda, ženu, ljubavnika... Najveća nagrada za svakog glumca je aplauz koji dobijemo od publike nakon izvedbe – kaže Handžić.

Finansijska strana

Javnost obično misli da pozorišni glumci imaju odlična primanja te mogu lagodno živjeti. Realnost je drugačija ističe Handžić i dodaje da je imao sreću da preko oca i kroz djetinjstvo u pozorištu sazna istinu.

- Nisam imao očekivanja da ću mnogo zaraditi. To su obične plaće kao na bilo kojem drugom radnom mjestu. Ovim poslom ne možete da se bavite ako istinski ne volite teatar. Mislim da se može živjeti od pozorišta, ne sad da imate neke vile i skupe automobile, ali možete pristojno živjeti u BiH. Živi se i za pozorište i od pozorišta – kaže Handžić.

Angažman na malim ekranima je imao u serijama „Lud, zbunjen, normalan“ i „Žene s broja 13“.

- Postoji taj krug i kad se svi glumci iz Sarajeva izigraju, onda obično mi ostali dobivamo neke mrvice. Par puta su me ponovno zvali ali nisam mogao igrati zbog obaveza u pozorištu. Televizija je potpuno drugi medij, nažalost, ljudi vas pamte po ulogama u seriji, a ne po pozorišnim. Više bih volio da dolaze u teatar i gledaju malo ozbiljnije stvari kojima se bavimo – kaže Handžić.

Bolesti su prolazne

Prije 13 godina Saša je uspio pobijediti karcinom, a prije dvije godine je doživio infarkt.

- Danas se osjećam super. Sve te bolesti shvatam kao nešto prolazno, ne želim da ležim u krevetu i razmišljam šta će mi se desiti.

Onkološki i kardiološki nalazi su sada dobri, radim i uživam – ističe Handžić.

Kad bacim loptu...

- Ranije sam s prijateljima igrao rekreativno mali nogomet i to mi sad puno nedostaje. Nakon infarkta se još uvijek ne usuđujem izaći na parket. To mi je bio izduvni ventil jer kad bacimo loptu na teren ne razmišljamo ni o čemu drugom – rekao je Handžić.