Fadil Redžić (72) jedan je od onih likova koji su pisali historiju muzičke scene Bosne i Hercegovine. Bas gitarista i kompozitor legendarnih „Indexa" danas živi na drugom kraju svijeta, ali Sarajevo, i sve ono što ga je u dobroj mjeri odredilo, nikada nije prestalo biti veoma važno za Redžića.

Nesuđeni fizičar

Član nezaboravnih „Indexa" postao je 1965. godine a sjećanje na period kada su nastajale kultne pjesme kao što su „Balada", „Moja Hana", „Slovo o čovjeku", „Bacila je sve niz rijeku", „Ispili smo zlatni pehar"... i danas u njemu budi duboke emocije.

Nesuđeni fizičar sa diplomom Muzičke akademije u Sarajevu sa suprugom Jasnom živi u Atlanti, a u Americi su svoj dom i porodicu formirala i njegova djeca.

U intervjuu za „Dnevni avaz"  Redžić je govorio o svom životu u obećanoj zemlji, nazaobilaznim „Indexima", svojim prijateljima Davorinu Popoviću i Bodi Kovačeviću...

Da li Vam je dosadio život tako daleko od domovine?

- Za koji dan letim za Sarajevo i provest ću tu više od pola godine. Svijet je inače sve manji. Volim putovanja. Prije nekoliko dana sam se vratio sa skijanja u Kanadi.

Unuci i prijatelji

Čime najviše ispunjavate vrijeme?

- Družim se sa unucima, porodicom i prijateljima... Idem na koncerte i sportske priredbe, ponešto pročitam, pogledam film...

Kakvu ulogu danas igra muzika u Vašem životu?

- Mnogo mi znače svirke sa „Indexima i prijateljima"..

Ljudi Vas uglavnom doživljavaju kao člana „Indexa". A kako Vi sebe doživljavate, jesu li „Indexi" za Vas davno zaboravljena priča ili...?

-„Indexi" su mi ispunili život i ponosan sam što mogu reći da je moj doprinos grupi veoma značajan.

„Bacila je sve niz rijeku", „Balada", „Moja Hana"...samo su neke od pjesma koje Vi potpisujte. Ima li neka posebna za Vas?

- „Slovo o čovjeku", „Balada", „Bacila je sve niz rijeku",  „Ispili smo zlatni pehar"...

Kad se vratite u mladost, ko je bolje prolazio kod ljepšeg spola - članovi „Indexa" ili „Bijelog dugmeta"?

- Najbolje sam prošao ja sa mojom Jasnom.

Loši savjeti

Imate li savjet za mlade muzičare.

- Ne volim dijeliti savjete. Ne želim biti odgovoran za posljedice lošeg savjeta.

Po čemu najviše pamtite Davorina i Bodu

- Bodo je bio glavni arhitekta „Indexa" i superioran gitarista, a bio je ljudina i uvijek spreman da pritekne u pomoć. Davor je bio druželjubiv i zabavan, osoba koju je bilo nemoguće ne voljeti. Uživao sam slušajući ga kako pjeva sa puno osjećaja i često sa suzama u očima. Obojica mi beskrajno nedostaju i rijetko prođe noć da se u snu ne družim sa njima.

Jesu li godine za Vas samo broj?

-  Svakako samo broj, ali brojeve ne možemo tek tako zanemarivati koliko god da se trudimo.

Kao u najboljim vremenima

Da li se danas uopće u BiH i regionu cijene „Indexi" i ono što su napravili za muzičku scenu?

-  Mislim da su „Indexi" i danas prisutni više nego što smo se tome ikada mogli nadati. Zahvaljujući producentu Tomi Kašljeviću, nastupamo kao „Indexi i prijatelji" na izuzetnim koncertima već desetak godina. Pjevamo skupa sa publikom i sada kao i u našim najboljim vremenima.

Brat Zoran

Fadil nije jedini basista u porodici. Njegov mlađi brat Zoran svirao je bas gitaru u „Bijelom dugmetu". Na upit ko je od njih dvojice bolji basist, Fadil odgovara diplomatski:

 -Zoran je bolji u dugmetu, ja sam bolji u „Indexima".

Rekao je...

-Moj ulazak u „Indexe" nije protekao kako biste možda očekivali, jer to i nije ni bila moja odluka. O tome je zapravo odlučio moj prijatelj Slobodan Bodo Kovačević.

-Prvu postavu „Indexa" koji su osnovani 1962. s oduševljenjem sam slušao u „Slozi" u Sarajevu, gdje su se za vikend održavale igranke.

-Iskreno, nisam sebi mogao dozvoliti da se i ja ne okušam kao kompozitor. Ako su to već mogli Bodo, Bato i Nuno, htio sam i ja! -  o tome je komponirao „Bacila je sve niz rijeku"