Glumac Ermin Bravo ima pune ruke posla, a tekuća godina mu je itekako uspješna. Nekoliko dana nakon što je za svoj rediteljski prvjenac „Dah“, za koji je napisao i scenarij na Sarajevo Film Festivalu, dobio nagradu, uslijedile su probe za predstavu „Djeca sunca“.

Bravo u ovoj predstavi igra jednu od glavnih uloga, a osim saradnje s kolegama, raduje se i radu s rediteljkom Selmom Spahić, kao i tome što će „Djeca sunca“ biti na repertoaru nove sezone Sarajevskog ratnog teatra (SARTR).

Zahtjevan koncept

U otvorenom intervjuu za "Avaz" govorio je o predstavi, filmu „Dah“, koji se našao u takmičarskom programu kratkog filma SFF-a,  podršci Danisa Tanovića, uspjehu ostvarenja „Muškarci ne plaču“, ulozi člana žirija na festivalu u Herceg-Novom...

- Tekst za predstavu „Djeca sunca“ je obiman, značenjski i po temama koje obuhvata, ima širinu pravog dramskog klasika. U tom smislu je zahtjevan rediteljski i glumački, a posebno glumački zbog postavke Seleme Spahić, koja na sva ta značenja u tekstu dodaje i svoje nivoe i slojeve. Zato zahtijeva izuzetno vješte glumce,  a, srećom, cijela ekipa je talentirana, posvećena i profesionalna, sposobna da iznese vrlo zahtjevan koncept - pojašnjava Bravo na početku razgovora.

 Koja uloga je Vama pripala?

- Igram naučnika, hemičara, posvećenika nauci i progresu, vrlo strastvenog u idejama koje brani. Toliko je strastven da postaje nesvjestan realnosti situacije oko sebe i sitnih svakodnevnih odnosa koji su za njega zamorni jer je opsjednut velikim idejama. U vremenu manipulacije religijom i relativiziranja nauke, zadovoljstvo mi je igrati ovakav lik.

 Komad je aktuelan, govori o jazu u društvu između siromašnih i bogatih. 

- Ta klasna podjela nije ništa novo, to se osjeća svakodnevno, i zato se u predstavi oslanjamo na podjelu da bismo progovorili dublje o njoj. Rediteljka nalazi poseban ugao gledanja na stvari, gdje ne polarizira tako simplificirano te pozicije s jedne strane naučnika i umjetnika, a s druge strane radničke klase. Ona pravi predstavu u kojoj možete da nađete opravdanje i razumijete svaki lik koji se pojavi na sceni. U pitanju je vrlo težak zadatak, ali mislim da smo postigli tu vrstu ambivalentnosti.

Hoćete reći da se kroz predstavu mogu spoznati simptomi trenutne situacije koja vlada u društvu?

- Sigurno. Zanimljivo je da je tekst nastao početkom prošlog stoljeća, a fantastično je kako rezonira s našom sadašnjicom. Mnogi će prepoznati našu letargiju, potisnuto nezadovoljstvo, suspregnutu agresiju, ignoriranje privilegiranih i potrebu za osviještenosti koja može dovesti do promjena. Mi se zapravo pitamo koja vrsta svijesti je potrebna da bi ljudi poželjeli krenuti u neku promjenu.

Šlag na tortu

Na ovogodišnjem SFF-u za film “Dah“ osvojili ste nagradu.

- Nagradu stvarno nisam očekivao. Bio sam sretan što smo ušli u konkurenciju među stotinama prijavljenih filmova. Drago mi je da se to desilo baš u Sarajevu i meni je dovoljna nagrada bila što sam premijeru mogao proslaviti sa svojima, a priznanje je bilo šlag na tortu. Bio sam iznenađen i izuzetno sretan zbog toga što se naš trud, cijele ekipe, isplatio.

 U pitanju je priča o susretu dva usamljena bića, muškarca i žene. Šta Vam je bila inspiracija dok ste pisali scenarij?

-    Scenarij je prosto izašao iz mene, nije bilo ništa racionalno i svjesno, nego vrlo intuitivno, emocionalno i iracionalno, tako da sam tek kasnije osvještavao šta je tema i šta sam ličnog ubacio. Zanimao me odnos između dvoje ljudi, neznanaca koji postanu vrlo brzo intimni bez ijedne riječi. Čini mi se da se to svima dešavalo i svako se može prepoznati u tome, a s druge strane taj odnos je, rekao bih, patrijarhalni tabu. Odnos starije žene i mlađeg muškarca je tabu, dok je u obrnutom slučaju to potpuno normalno.

 Nedavno ste bili član žirija na festivalu u Herceg-Novom. Generalno, koliko su takve kulturne manifestacije dobre za umjetnike?

-    Apsolutno su važni za svaku sredinu u kojoj egzistiraju i bilo kakav kulturni događaj koji privuče tako veliki broj ljudi je pozitivan znak. Zahvaljujući takvim događajima, umjetnici se sreću, razmjenjuju iskustva, kako umjetnici tako i publika. Gladni smo duhovnog oplemenjivanja.

„Muškarci ne plaču“ razara na svim meridijanima

Film „Muškarci ne plaču“ našao se u konkurenciji za Evropsku filmsku nagradu.

- Vrlo sam ponosan na taj film, Alena Drljevića i cijelu ekipu koja je s vjerom radila ovo ostvarenje. Emotivno razara publiku gdje god se pojavi, na svim meridijanima, i mislim da je zaslužio nominaciju i svaku pažnju koju dobije. Važan je film, ljekovit za naše prostore, ali i šire. U globalnom divljanju nacionalizma, fašizma i generiranja tenzija on je upozorenje koliko su dugoročne posljedice sukoba.

Danis Tanović mi je dao krila

Nedavno je oskarovac Danis Tanović kazao da ste zaslužili nagradu. Koliko Vam to znači?

- Mnogo mi to znači, posebno zbog toga što nemamo puno takvih umjetnika globalno priznatih, pa takav kompliment mnogo znači. Pogotovo zato što je on bio jedan od prvih ljudi koji su mi dali krila da se upustim u tu avanturu. On je, stvarno, čovjek koji ima sposobnost i snagu da motivira i gura ljude da budu ambiciozni, daju maksimum od sebe. To kod njega izuzetno cijenim, valjda je zbog toga tako veliki i uspješan.