Nadja Dorić već je dobro poznato novinarsko i reportersko ime na Novoj BH. Od samog početka je u informativnoj redakciji, što je, kako priznaje, velika prednost u ovom poslu, da zajedno s timom gradi temelje, zajedno uče i profesionalno sazrijevaju. Nadja se nakon reporterskog posla ponovo vraća u studio i sjeda za prezenterski stol centralne informativne emisije Dnevnik koja se emitira svaki dan u 18 sati i 30 minuta.

- Ovo nije moje prvo iskustvo rada u studiju. Na Novoj BH sam, mijenjajući kolegicu Arminu Čengić, prije dvije godine sjela za prezenterski stol s kolegom Vladom Marićem, tu se zadržala osam mjeseci i vratila se u reporterske vode. Iako mi nije nepoznanica, odgovornost prema zadatku i povjerenje koje uživamo kod naših gledatelja su dodatni motiv da od “Dobro veče”, do ”Gledali ste Dnevnik TV Nove” sve bude na nivou te da informacije koje plasiramo budu tačne, provjerene i prezentirane na pravi način – istakla je na početku razgovora za "Avaz“ i otkrila, između ostalog, kako izgleda jedan njen radni dan, ima li neki ritual prije početka emisije, koji savjet je dobila od oca Zaima Poturića, poznatog bh. voditelja, kada je shvatila da želi biti pred kamerama, kako se najbolje odmara...

Temeljita osoba

Koliko dugo ste već član informativne redakcije Nove BH?

- Od samog početka sam u informativnoj redakciji, što je velika prednost u ovom poslu. Zajedničkim snagama urednika, reportera, ali i tehničkog dijela ekipe, željeli smo napraviti kvalitetan i pouzdan izvor vijesti za naše gledatelje i evo, prema svim pokazateljima, šestu godinu zaredom, uspijevamo.

Šta gledatelji mogu od Vas očekivati?

- Teško je bilo šta obećavati, to je najnezahvalniji dio u ovom poslu, međutim, znam da ću dati maksimum, jer to sam ja. Volim da je sve pripremljeno, uvježbano, generalno sam temeljita osoba i malo prostora ostavljam za improvizaciju. Naravno, Dnevnik kao format uvijek je podložan izmjenama i nepredvidivim okolnostima, i to samo u nekoliko sekundi, ali uz dobru pripremu i dobar tim, takve situacije su izazov i svakodnevno testiraju naše mogućnosti. Kada odgovorite na pravi način, ujedno shvatite zašto ste baš ovu profesiju izabrali kao životni put.

Prema Vašem iskustvu, šta je potrebno da Vas kamera voli?

- Nakon godina iskustva u ovom poslu smatram da je prirodnost, neizvještačenost, najbolji “recept” da to na kameri izgleda lijepo. Nije neophodno da imate besprijekorne crte lica, da imate specifičnu boju očiju, da imate full make up, bitno je imati osobnost. Karizma je nešto što možete na ljudima vidjeti bez da bilo šta kažu, a stav je također ono što je veliki plus ako ste s ove strane kamere. U današnjem vremenu filtera, težnji ka savršenstvu i svijetu nametnutih trendova, uspjeh je biti svoj. Samo tako gledatelji će vas upamtiti i uvijek prepoznati.

Imate li neki svoj ritual prije početka rada?

- Ja sam tip koji voli ranije doći u studio, sresti se s timom koji je taj dan naš najvažniji oslonac. Kolege iz režije, reporterske ekipe na terenu, snimatelji, tonci, šminkeri, frizeri i svi su podjednako važni u lancu nastajanja i realizacije Dnevnika. Kada sjednem u prezentersku stolicu, tada već odbrojavamo nekoliko minuta prije početka, još jednom pregledam najave, provjerim da li smo kolega i ja spremni i da li je svaka dlaka na svom mjestu.

Kćerka ste poznatog bh. voditelja Zaima Poturića. Koliko Vas je otac podržao u odabiru Vaše profesije i da li Vam je dao neki savjet?

- Moram vam priznati da je tata bio najveći protivnik mog angažmana na televiziji. Na suprugovo insistiranje prijavila sam se na konkurs na televiziji, razmišljajući da tati neću ni reći. Ipak jesam, no on nije polagao velike nade, međutim, nakon što sam dobila posao, rekao je da je dobro da ga nisam poslušala. Danas je jako ponosan, s pažnjom prati sve moje reporterske priče, angažman u studiju, skrene pažnju na stvari za koje smatra da mogu biti bolje. Smatram ga velikim učiteljem od kojeg se mnogo može naučiti.

Je li teško uskladiti poslovne obaveze i majčinstvo, ko Vam je najveća podrška?

- Nebrojeno puta sam se zapitala kako bih uspijevala sve da nemam podršku supruga i mame, koja nam je desna ruka. Posao novinara iziskuje mnogo vremena provedenog na poslu, vrlo često ga donesem i kući, posebno nakon što se na terenu susretnem s teškim sudbinama naših ljudi, i tada se jednostavno ne možete oduprijeti emocijama. No, dobra organizacija i podrška porodice je jedini ključ za uspjeh. S obzirom na to da je radna sedmica baš aktivna i većinu dana oboje provedemo na poslu, mama je naš superheroj koji uvijek uskače kada treba pričuvati Dadu i Najlu.

Kako biste opisali svoj stil?

- Ja sam neko ko traži samo ono u čemu se lijepo osjeća. Nisam tip koji voli visoke potpetice, poslovni stil, no zbog prirode posla, vrlo često moram. Nadja je neko ko je najsretniji u nekoj casual varijanti, recimo farmericama i tenama. Uprkos tome što se moda mijenja, ja sam odana ideji da je bitno samo nešto znati “nositi”, dok je manje važno je li nešto brendirano i skupo.

Kako se najbolje odmarate?

- Najbolji odmor za mene je odmor s porodicom. Svaki trenutak koji provedemo skupa je za mene neprocjenjiv i trudim se da od svega „uštinem“ pomalo i posvetim se njima. Volim gledati djecu kako rastu, često znamo brzinski se organizirati, sjesti u auto i pobjeći od svega, ma gdje to bilo. Najmanje mi je bitna lokacija, samo je bitno da smo skupa.

Predan rad

Imate li nekog uzora, kad je riječ o svjetskim voditeljima?

- Uzor vidim u svim kolegama koji predano rade ovaj nimalo jednostavan posao. Biti novinar, voditelj u vrijeme kada su društvene mreže osvojile svijet, vrlo je zahtjevno i izazovno. No, i dalje mislim da je televizija neprikosnoven medij u pružanju drugačijeg iskustva u plasiranju informacija, ali i nezamjenjiv medij u audio-vizuelnom kontekstu prikazivanja sadržaja.

Opišite sebe u tri riječi?

- Lojalna, osjećajna, temperamentna.

Kada ste shvatili da se želite baviti javnim poslom i biti pred kamerama?

- Ja sam u osnovnoj školi pohađala časove glume, uživala u časovima koje je tada držala naša glumica Arma Tanović, bez imalo straha stajala na bini i mijenjala likove bez imalo muke. U školi sam bila angažovana kao voditeljica dječijeg radija. Zatim sam vrlo brzo postala članica redakcije jedne radiostanice. Tamo sam se zadržala pet godina, radeći različite formate, od dječijih emisija do popodnevnog programa. Onda sam napravila pauzu od svega. Na red su došli školovanje, mladalački život, a zatim udaja i prva trudnoća. Tokom tog perioda nisam previše razmišljala o profesionalnom angažmanu. Na nagovor supruga prijavljujem se na konkurs na televiziji i evo me i danas tu. Već 10 godina sam u svijetu televizije, koji me čini sretnom, ispunjenom i gdje stvarno mogu biti ono što jesam.

Sve počinje uredničkim kolegijem

Opišite nam jedan svoj radni dan?

- Sve počinje uredničkim kolegijem, kada prelazimo detaljan plan rada i analiziramo događaje koji će nam biti u fokusu izvještavanja. Nakon toga slijedi sastanak s novinarima koji također dobijaju detaljan brif na koji način pratiti određenu temu, pristupiti joj iz više uglova s ciljem dobijanja pouzdane i vjerodostojne informacije. Ukoliko sam u ulozi reportera, odlazim na teren, a prate me snimatelji, tonci, vozači... Tu su i organizatori, urednici koji prate implementaciju zadataka, montažeri koji sve pretoče u priču za gledatelje. Kada ste i prezenter, neizostavan dio dana je odlazak u našu malu oazu mira, gdje se prepuštam u ruke sjajnih žena, Vanje, Dine i Snježe, koje su zadužene da uvijek na ekranu izgledamo svježe, dotjerano i s lijepim frizurama. Iako mnogi misle da je posao prezentera samo prezentovati vijesti, iza toga se krije mnogo pripreme koja je neophodna kako bi sve u domovima naših gledatelja izgledalo besprijekorno.

Oprez je neophodan

Da li Vam se nekad desio neki lapsus pred kamerom i kako se najbolje nositi s tim?

- Kad radite “živi” program, nemate baš luksuz ni prostor za lapsuse, zato je oprez onog trenutka kad uđete u studio neophodan. Istina, znalo se desiti da je teško suzdržati smijeh, nekad i suzu, nakon priča koje donose moje kolege, no morate. Više lapsusa imam u reporterskim zadacima, snimajući stund-upe, ali oni dobro dođu na kraju godine da se svi kolektivno lijepo nasmijemo.