Jeste li se ikad poželjeli odseliti u divljinu, iza sebe ostaviti probleme, račune i stres? Neki su to već učinili i nisu se pokajali. Buku su zamijenili mirom, vodu iz cijevi kišnicom, stres čistim užitkom, daleko od civilizacije, u divljini.

Anđelo Valkenborg (Angelo Valkenborgh), 31-godišnjak iz Belgije, imao je sve što bi svaki čovjek mogao poželjeti, posao, brak, dom. A onda je sve to odbacio kako bi otišao živjeti u Sloveniji, i to u šumi.

Valkenborg je tri sedmice proveo u ekspediciji na sjeveru Švedske, a kada se vratio u Belgiju, shvatio je da više ne želi živjeti takvim životom. Rekao je svojoj supruzi da želi živjeti u divljini, ali ona ga nije shvatila te su se rastali.

Pao je u depresiju, pa je godinu dana razmišljao šta učiniti i onda se vratio u divljinu. Dao je otkaz, prodao kuću, darovao svu svoju odjeću i odselio se u Sloveniju.

- Shvatio sam da sam to ja i da tamo pripadam. Shvatio sam da uživam u takvom životu - kazao je Valkenborg.

U šumi preživljava jedući bobice, bilje i žabe, a meso nabavlja u lokalnom selu, jer je lov u šumi u kojoj živi zabranjen.

Sedamdeset osam godina star Mauro Morandi često šeta duž stjenovitih obala Budellija i uživa u pogledu na nemilosrdno Tirensko more.

Daleke 1989. godine, Morandijev katamaran zahvatile su nemilosrdne morske sile između Sardinije i Korzike i nasukale ga na ostrvo Budelli.

Saznavši da tadašnji čuvar ostrva, u sklopu Nacionalnog parka Maddalena, odlazi, već dugo razočaran u društvo, Morandi odlučuje da zauzme njegovo mjesto.

Od tada je prošlo 30 godina, a Morandi je još na ostrvu.

- Nikada neću otići. Nadam se da ću ovdje umrijeti, da će me kremirati i potom pepeo rasuti na vjetru - kazao je on za National Geographic.

Valentina Duvnjak, novinarka iz Banje Luke, napustila je posao, svoje društvo, okruženje i započela život u napuštenom selu na Kupresu. Nije razmišljala o tome što je u selu ne čekaju voda i struja, niti je mislila o tome kako će ona kao žena doraditi kuću u kojoj sada živi s majkom. 

Odlučila je da mora napraviti životnu promjenu i to je učinila, uputila se na obronke planine Malovan. Kuću je sama sazidala. No, zidanje nije sve što je naučila na selu. 

Ona se bavi poljoprivredom i siječe drva. Muški poslovi njena su svakodnevica. Mrkva, kupus, cvekla, krompir, rotkvice, luk, samo su dio zdravog kutka na kupreškoj visoravni kod Valentine. 

Možete li se odreći života u gradu i zamisliti da stanujete u brvnari na 1.000 metara nadmorske visine dok su vam prve komšije medvjedi i vukovi?

Upravo takav život vode Boris Šimurina (37) i Tereza Kraford (Theresa Crawford, 40), koji su se sa svoja dva sina preselili na Taru.

Tereza, koja je Amerikanka, i Boris, koji je iz istočne Slavonije, pričaju kako izgleda život van gradske buke, gužve, ali i bez ljudi. Kako naglašavaju, život na planini nasuprot gradu potpuno je olakšanje.

Oni žele svoj život provesti na Tari, a osmislili su i projekat "Povratak prirodi", kako bi približili prirodu ljudima iz grada. Imali su čak i bliski susret s vukom.

Zagrepčanka Dubravka Maroja (56) godinama je uspješno balansirala između uloga majke, supruge i poslovne žene. U sebi je sanjala o životu u prirodi.

- Zagreb je nekad bio grad u kojem su se ljudi družili, smijali i veselili. To se promijenilo. Između brojnih obaveza ljudi zaboravljaju na sebe i otuđuju se. Postali su robovi kredita, zarade, napretka, vjerujući da nemaju izbora, a ja sam shvatila da je meni život bez svega toga mnogo više ispunjen i kvalitetniji - ispričala je Dubravka Maroja.

Napustila je grad kako bi svoju sreću pronašla u drvenoj kućici na rubu šume kraj istarskog sela Bale.

Tu ima sve što joj treba. Ugodna drvena kućica nema temelje, već je na velikim kamenim blokovima. Ima 24 kvadratna metra. Unutra su kupaonica s tuš-kabinom, kuhinjica i dnevni boravak, a krevet je na galeriji.

Nikola Borić (39), jedan od najboljih svjetskih atletskih trenera, otišao je u šumu iznad slavonskog sela Kokočak i počeo graditi svoj dom. On živi kao pustinjak, ne želi internet, struju, vodu. Selo Kokočak u Parku prirode Papuk, skoro da i ne postoji na mapi. U Kokočaku je donedavno živjelo tek petero ljudi. I onda, na čuđenje svih, u šumu iznad sela došao je i počeo graditi svoj dom Nikola, jedan od najboljih svjetskih atletskih trenera.

Dodatno čuđenje izazvao je najavom da ne namjerava uvoditi ni struju te da mu ne trebaju ni voda ni internet ni televizija ni radio niti drugi ljudi. Ipak, najviše je sve iznenadio kada je rekao da je sve materijalno što je do tada imao u životu podijelio prijateljima. Sebi je ostavio tek toliko da kupi zemljište na kojem će sagraditi brvnaru od prirodnih materijala i uživati.

- Meni materijalne stvari ništa ne predstavljaju u životu. Za mene je život u Kokočaku postao do sada moj najveći životni izazov. Nemam nikakvih planova, sve mi je svejedno, sada mi može pasti na pamet da upalim automobil i odem na Sjeverni pol - tvrdi Borić.

Kristofer Hajt (Christopher), tada 20-godišnji mladić, 1986. se odvezao u šumu u ruralnom dijelu američke države Mejn. Ostavio je automobil, sa sobom je ponio samo osnovne stvari za kampovanje, ušetao se u šumu i iz nje nije izašao 27 godina. Nakon što se namjerno izgubio u šumi, našao je dio koji će postati njegov dom, mala čistina u gustoj šumi oko jezera Nort Pond. Raširio je ceradu između drveća, namjestio mali najlonski šator i smjestio se.

Želja je  toliko jaka da je proveo skoro tri decenije, a da ni sa kim nije progovorio nijednu jedinu riječ. Samo jednom je u tih skoro 30 godina pozdravio jednog planinara na kojeg je slučajno jedan dan naletio, negdje devedesetih godina. Uprkos tome što su zime u Mejnu jake, temperature se znaju spustiti i do 20 ispod nule, Hajt kaže da nikad nije zapalio vatru, jer se bojao da bi dim mogao privući nečiju pažnju.

Uz obalu rijeke Jukon živi Bil Donaldson (Bill) već 22 godine. Zovu ga Pećinski Bil, jer u kućici ima mjesta samo da jede i spava. Vodu uzima iz rijeke, a grije se na drva, koja sam skuplja.

Napustio je grad u kojem je živio, posao od kojeg je odlično zarađivao. Ljetovanja i luksuzne odmore zamijenio je životom Robinzona Krusa (Robinson Crusoe).

Bio je vojnik, vozio je Harley Davidson i nemilo trošio, ali kaže da nije bio sretan. Tako priča Masimo Leđijeri (Massimo Leggieri), 45-godišnji Italijan koji živi u Hrvatskoj, ali zanimljivo je da živi u šumi.

- Sada nemam skoro ništa, ali imam sebe - kaže Masimo.

Osim što je bio vojnik, zarađivao je i na druge načine. Imao je para, ali, kako je kazao, to ga nije činilo sretnim. Ostavio je sve što ima i otišao na ulicu. Kao beskućnik je proveo šest godina.

S ulice je otišao živjeti u kuću izvan Rima. Nije znao ništa o držanju kuće, bio je gradski čovjek. Onda je nabavio svoje prve kokoši. Tada se, kaže, nepovratno zaljubio i više nije mogao bez prirode.

Ranije je Jurij živio u Moskvi i radio kao pravnik, a sada živi 100 kilometara od Moskve, u šumi, u poluzemunici koju je sam napravio i za koju ne mora plaćati režije. Blizu prolazi autoput, postoji benzinska pumpa, gdje se može natočiti benzin za agregat. Drva za peć Jurij nalazi u šumi, a vodu donosi iz šumskog izvora.

On ne izbjegava ljude. Naprotiv, ima dosta kontakata na internetu. Događa se da mu u goste svraćaju obični ljudi koji su u prolazu. On od toga i živi, neko mu ostavi namirnice, neko novac za internet, a neko mu natoči malo benzina.

Jurijevo pustinjaštvo njegov je protest protiv sadašnjeg sistema vrijednosti. On se sada uhvatio ukoštac sa silama prirode. Umjesto problema s parkiranjem ili isplatom kredita, koje imaju stanovnici gradova, Jurij razmišlja kako će se grijati, kako će otići po drva i vodu kada je vani nevrijeme.