Pogrešno je misliti da je agresija osjećaj. Ljutnja je osjećaj, a agresija način iskazivanja ljutnje, frustracije i općenito negativnih osjećaja. Agresije će zato biti manje ako djeci pokažemo konstruktivnije načine izražavanja frustracije.

Agresivno ponašanje pojavljuje se kod svakog djeteta, a problemi mogu nastati ako oni koji ga odgajaju na tu agresiju reagiraju neprimjereno. Prvi agresivni ispadi javljaju se oko prvog rođendana, i to najčešće u situacijama kad dijete želi privući pažnju odraslih ili neku povlasticu.

S dvije godine vide se razlike između agresije dječaka i djevojčica - dječaci su u prosjeku agresivniji. Otprilike s četiri godine ustaljuje se kao crta ličnosti, što znači da svi u sebi zadržavamo određenu količinu agresije, jer je ona i način samoodbrane u kriznim situacijama.

Topla, smirena i opuštajuća atmosfera smanjuje potrebu za agresijom i u takvim se okolnostima rjeđe razvijaju agresivne osobe, dok hladna, neprijateljska atmosfera i kažnjavanje potiču agresivnost.

Čak i ako ne činite ništa, odnosno ako zanemarujete dijete ili prelazite preko agresije kao da će ona sama od sebe nestati, potičete agresivnost jer niste djetetu dali do znanja da je takvo ponašanje nepoželjno.

Ono će tako nastaviti s istim ponašanjem, jer je agresija instinktivna, laka i djetetu djeluje prirodno. Ako ste i sami agresivni, dijete će agresivnost usvojiti kao poželjno ponašanje, bez obzira na to šta mu vi govorili.

Šta uraditi

1. Izbjegavajte tjelesno kažnjavanje - vaša agresivnost potiče djetetovu jer će ono svaki put kad je kažnjeno osjećati da ste vi lako postigli svoj cilj. Iako na prvi pogled djeluje kao učinkovit način za postizanje cilja, agresija pokazuje upravo suprotno - nemoć.

Stručnjaci upozoravaju da vrijeđanje i ponižavanje nose jednake, ako ne i gore posljedice nego tjelesno kažnjavanje.

2. Naučite dijete konstruktivnom izražavanju ljutnje: neka "viče na zid" i tako se oslobodi nakupljenih i neizraženih frustracija. Ovo je posebno važno kod male djece jer ako im kažete da agresivnost nije poželjna, ona će vas poslušati, ali će frustracija ostati u njima.

Najefikasniji način izražavanja ljutnje je razgovor - naučite dijete da jasno izrazi svoje stavove, zauzme se za sebe i istovremeno sasluša stavove drugih.

Ali, ne može se svaka frustracija, nepravda ili uskraćenost riješiti razgovorom. Potičite dijete da frustraciju koju ne zna riješiti izrazi na posredne načine - neka je ne drži u sebi, nego je izbaci trčanjem.

3. Razvijajte pozitivan stav prema drugima, naučite dijete da dijeli igračke i slatkiše, neka provodi dovoljno vremena s vršnjacima. Na konkretnim primjerima objasnite mu da i drugi imaju osjećaje te da ih možemo povrijediti. Uvažavanje tuđih osjećaja među najvažnijim je porukama koje djetetu možete dati.

4. Ponekad dijete neće u potpunosti shvatiti da je agresija nepoželjna - objasnite mu da se druga djeca s njime neće igrati ako se bude tako ponašalo, a ako je potrebno i primjereno ga kaznite.

Primjerena kazna je ona pri kojoj dijete razumije da je kažnjeno zbog svog postupka, a ne zbog onog što ono samo jest (ako dijete prijekor i kaznu shvati kao rezultat činjenice da je ono loša osoba i da ga ne volite, kazna nije primjerena).

5. Ne budite nestrpljivi, ne požurujte djecu pri savladavanju zadataka ili kad se pokušavaju koncentrirati na nešto - poštujte njihov tempo. Naime, za agresivnu djecu karakteristično je da imaju teškoće u percepciji te im treba pomoći da tačno opažaju i procjenjuju situaciju.

6. Učite dijete samokontroli. Ovo nije lak zadatak koji se može savladati preko noći, no osim o civiliziranom ponašanju, samokontrola djeci daje informaciju i o osobnoj snazi, što vodi samopoštovanju i razumijevanju veze između osjećaja i ponašanja.

Djeca svakoga dana osvještavaju nešto novo te vremenom postaju spremna prihvatiti razliku između osjećaja i ponašanja - kad shvate da je i na osjećaje i na ponašanje moguće utjecati, lakše će se nositi s frustracijama.

Zapamtite!

Ako roditelj jedno govori, a drugo radi, dijete će biti zbunjeno. Ipak, u takvim će okolnostima dijete kao svoj model ponašanja češće usvojiti ono što roditelj radi, a ne što mu govori, jer je oponašanje jedan od temeljnih oblika učenja.