Selam alejkum, sine moj, kako si? Ja sam te toliko poželio, da mi je samo da te vidim, ne znam šta bih dao za to. Kad sam sinoć čuo jednu pjesmu u gradu, plakao sam kao dijete. Onda si mi se ti, sine moj, ukazao pred očima. Ovako je pjesma išla: “Proljeće je došlo u martu mjesecu, ja s prozora sada gledam tuđu djecu, igraju se djeca, igre razne, a u mene suze teku kao kiša”. Eto, to sam ti upamtio, dalje nisam mogao, nego samo to.

Ostao u Srebrenici

Ovo je dio pisma koje je rahmetli Rifet Hrustanović poslao svom sinu Ahmedu ef. Hrustanoviću 25. septembra 1994. iz Srebrenice u Tuzlu. Dva dana prije Ahmedovog osmog rođendana.  

Ahmed je posljednji put oca vidio u aprilu 1993. godine, kada on, majka, sestra i brat odlaze u Tuzlu na siguran teritorij. Otac Rifet ostaje u Srebrenici. Ubijen je u Kravici. Pronađen je u tri sekundarne grobnice. Ukopan je 2012.

- Redovno nam je slao pisma od 1993. do 1995. godine. Pisma smo sačuvali i to je velika uspomena, trag vremena, sjećanje na genocid, stradanja - priča Hrustanović za ”Avaz”.

On je danas imam u Srebrenici. Kaže da je njegova majka čuvala pisma.

- Majka je to čuvala kao oči u glavi. A povremeno ih je uzimala, kada bi htjela da se ispriča s njima. Ja sam to prije čitao, ali u posljednje vrijeme pomalo me bilo strah. Uvijek mi se oči napune suzama - govori drhtavim glasom Ahmed.

Jedine uspomene

Sada je jedine uspomene na oca odlučio podijeliti s ljudima.

- Hoću da se zna da postoje svjedočanstva kakve golgote su prošli naši očevi, majke odnosno Srebreničani nad kojima je počinjen genocid. I da sutra moja djeca, unuci, znaju šta se ovdje događalo - kaže Hrustanović na kraju.