Ima različitih historija. Neke su mrke i ozbiljne kao pečat – eno, recimo, njemačka ili poljska – a nekima, opet, samo za**bancija na umu.

Hrvatska historija, recimo, poznata je kao veliki za**bant: među svjetskim historijama još se prepričava onaj njen besmrtni skeč na slovo B, znaju ga svi, kad je u svega sto godina Hrvate izvela od ropstva pod Bečom i privela ravno pod Beograd, onda oslobodila iz beogradskog ropstva i privela ravno pod Berlin, pa oslobodila iz berlinskog ropstva i vratila ravno pod Beograd, zatim opet oslobodila iz beogradskog ropstva i privela ravno pod Brisel, pa im na kraju kao oslobodioca od briselskog ropstva pokazala – Budimpeštu, piše Boris Dežulović za  autonomija.info, javlja AntenaM.

A ako ne budu dobri, rekla historija Hrvatima, pod slovom B ostali su joj još Bukurešt i Banja Luka.

Dobra je hrvatska historija, baš onako smiješna, ali najveći živući za**bant ipak je historija Srba, prava legenda među svjetskim historijama. Kad se tako evropske i svjetske historije nađu u Klubu historičara, kultnoj kafani „Kod Herodota“, svi čekaju samo da dođe historija Srba. 

Ne kažem, bude i do tada veselo i zanimljivo: engleska historija, na primjer, umije da bude duhovita, italijanska je hvalisava, ali lijepo priča, a američka baš voli da drži banku – „sva sreća da je kratka, smori me brate“, kaže onda historija Kine, pa se cijela kafana smijeje.

Cijela kafana udari u grohotan smijeh

Sve svjetske historije, međutim, cijelo vreme krajičkom oka gledaju prema vratima i čekaju da se pojavi historija Srba. Srbijanska historija, to već svi znaju, docni za ostalima i do dvjesta godina, ali čekanje, kažu, vrijedi svake decenije. Kad se tako konačno pojavi, cijela kafana živne, ostale historije odmah prave mjesto za srpsku, svađaju se hrvatska i albanska historija koja će da sjedi pored nje, a živa muzika sama se ugasi, poruči piće i naćuli ušesa.

– Gdje si do sad, mi se bogami već uplašili da se Srbima nije šta dogodilo! – kaže onda poslovično neduhovita rumunska historija.

– Gdje sam? Cijeli vijek potrošila na Hrvate, j**o me Ilija Garašanin! – odgovori historija Srba, pa cijela kafana udari u grohotan smijeh.

– Tuki, daj meni jednu moju, i ostalima ko šta pije.

Umjesto Tukija, eto međutim starog gazde Herodota: razjurio on i Tukidida i Tacita i Plutarha i sve konobare, pa lično nosi šljivovicu i meze, jer želi i on da čuje nadaleko čuvene anegdote srbijanske historije.

– Lako je vama da se za**bavate, vi imate posla dva-tri puta u vijeku, a Srbima svaki dan historijski – nastavi srbijanska historija i strusi niz grlo dvije stare šljivovice, pa strese glavom.

– Da mi je jedan dan da budem historija Islanda, pa da se odmorim ko čovjek. Toliko sam sluđena od posla, šta da vam kažem, da sam historijski razgovor Aleksandra Vučića s Vladimirom Putinom, oko sankcija Rusiji i prodaje ruskog gasa Srbiji, namjestila jučer, u srijedu, umjesto danas, u četvrtak.

– A što danas? – upita francuska historija stidljivo.

– Kako što danas?! – jedva dočeka da odgovori historija Srba.

– Pa danas bila okrugla trideseta godišnjica da je Rusija devedeset druge uvela sankcije Srbiji.

– Nemoj da sereš! – zaurlaju ostale historije u nevjerici, i cijela se kafana u općem delirijumu razvali od smijeha.

– To je danas?

U ključnim historijskim trenucima Rusija je uvijek bila uz nas

I zaista, eno u arhivima Vijeća sigurnosti UN-a ruski potpis na Rezoluciji broj 757 od 30. maja 1992., kojom se bratska Rusija sa ostalim državama potpisnicama obavezuje da će „spriječiti uvoz na sve robe porijeklom iz SR Jugoslavije“ i „bilo kom avionu koji poleti sa teritorije SRJ uskratiti dozvolu da preleti njihovu teritoriju“…

– Lažeš! – rida od smijeha gazda Herodot.

– …I još pride srbijanskim sportašima zabranili učestvovanje na evropskim i svjetskim takmičenjima! A Rusija potpisala brže nego sporazum sa Ribentropom! – smije se i sama srbijanske historija, sve pokazujući požutjeli papir i udarajući šakom o sto, a u kafani lom i haos.

– I lako to, pazi sad: par mjeseci kasnije Rusi potpisali i rezoluciju UN-a kojom se izričito zabranjuje „izvoz, uvoz i pretovar sirove nafte, naftnih derivata, uglja i ostalih energenata u Srbiju i iz nje“!

– Dosta! Umrijet ću! – plače od smijeha gazda Herodot, drži se za stomak i ozbiljno mu nije dobro.

– Najjača je srbijanska historija – zadivljeno je dole s kraja kafane gledaju slovenska, austrijska, češka i ostale mitelevropske historije.

Niko se, kako vidite, ne za**bava kao historija Srba.

- U ključnim historijskim trenucima Rusija je uvijek bila uz nas“, mrtav hladan na Televiziji Hepi izjavi ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin, objašnjavajući zašto Srbija nema nikakvo historijsko moralno pravo uvoditi sankcije braći Rusima, a svjetske novine sutradan, uz detalje historijskog razgovora Vučića s bratom Putinom, u rubrici „Dogodilo se na današnji dan“ objave sliku ruskog ambasadora Julija Vonorcova kako 30. maja 1992. veselo diže ruku za potpuno iste takve sankcije protiv Srbije. Sa sve zabranom izvoza nafte i ostalih energenata.

I još uz to priču o ukrajinskim nacistima u srbijanskoj vojsci na Kosovu.

– Čekaj, kakvi sad ukrajinski nacisti u vojsci? – obrišu ostale historije suze, s mukom se boreći za vazduh.

– Šta, nisam vam pričala za Ukrajince na Kosovu? – odgovori onda historija Srba sa šeretskim osmijehom.

– Hero, natoči još jednu. I daj ostalima, šta si se stiso?

Ko je ovo dijete?

Da skratim, istog tog dana, kad je obilježena trideseta godišnjica ruskih sankcija Srbiji, a novine objavile vijest o razgovorima Vučića i Putina – u kojima je srbijanski predsjednik iskazao punu podršku braći Rusima u veličanstvenoj borbi protiv ukrajinskih nacista i ostatka svijeta – Balkanska sigurnosna mreža objavila je, naime, priču o ukrajinskim borcima koji su se u sastavu Vojske SR Jugoslavije kao dio internacionalnog dobrovoljačkog odreda 1999. borili na Kosovu, šta više u samoj mitskoj bitci na Košarama!

– Čekaj, čekaj, Rusija uvela sankcije Srbiji, a Ukrajinci se u srbijanskoj vojsci borili na Košarama? – kroz smijeh se ohrabrila javiti i jedna mlada historija, ubjedljivo najmlađa u kafani.

– Ko je ovo dijete? – okrene se onda srbijanska historija.

– Historija Kosova – kaže gazda.

– Pa jel smije ona da pije? – nasmija se srbijanska historija, pa joj naspe čokanj.

– Ali čekajte, to nije sve.

– Ima još? – kidaju se historije u kafani i previjaju po patosu.

– Ima – odgovori srbijanska historija jedva se i sama suzdržavajući da ne implodira od smijeha.

– Za odlazak na Kosovo i pomoć braći Srbima prijavio se tada i sam Andrej Bilecki!

– Sad stvarno se**š! – javi se dole s patosa albanska historija, sve kumeći srbijansku da prestane jer se upiškila.

Srbijanska historija, međutim, nikad ne s**e. Možda za**bava, ali ne sere. Dok je bratska Rusija za reprogramiranje duga Amerikancima 1999. pustila Kosovo niz vodu, u jugoslovensku se ambasadu u Kijevu za odlazak na kosovski front i borbu na strani hrišćanske srbijanske braće protiv šiptarskih muslimana 1999. prijavio glavom i bradom mladi neonacista Andrej Bilecki, kasnije vođa ukrajinskog Nacionalnog korpusa i prvi komandant zloglasnog neonacističkog bataljona Azov!

Niko se, kažem vam, ne za**bava kao srbijanska historija. A bogami niko ni ne plaća dok je ona u kafani.

– Bježi dijete, ti će da plaćaš? – odgurne pred fajront golobradu kosovsku historiju sa Ameriken Ekspresom u ruci, pa podvikne prema kuhinji.

– Gazda, naplati!

– Sad me sjeti: jesam li vam ja pričala – entuzijastično se na kraju javi američka historija – kad je ono Džimi Karter 1980. plaćao i obučavao mudžahedine u Afganistanu?

– Ćuti, ne blamiraj se – poklopi je uto gazda Herodot.