Za sve one koji su imali tu sreću da su propustili uživo gledati scenarije događanja naroda, mitinge istine, nošenje moštiju svetaca, jogurt-revolucije i slične specijalne efekte koji su korišteni u svrhu postizanja ili održavanja nacionalističkih ciljeva srpske politike, ali i tu nesreću da žive s njihovim posljedicama, ovih dana se u Crnoj Gori održava, ko zna koja po redu, loša repriza svih navedenih događaja. 

Baš kao u filmu “Beskrajni dan”, ponavljaju se sve iste radnje, s potpuno nerazumljivim uvjerenjem da će jednog dana ipak dati drukčiji rezultat. Za one neupućene, pojednostavljeno govoreći, u Crnoj Gori se upravo privodi kraju proces definitivnog raskidanja svih veza te zemlje sa srpskim nacionalističkim projektom. Taj je proces započeo onog trenutka kad je Milo Đukanović, bilo vlastitom intuicijom i odlukom ili nečijom sugestijom, što je u konačnici nebitno, odlučio okrenuti leđa tom projektu koji je i sam aktivno podržavao.

Spor traje još od 1918. godine

Iako je jedno vrijeme konačni ishod te borbe izgledao neizvjestan, s obzirom na odnose snaga na terenu, ali i s obzirom na odluke međunarodne zajednice koja je, primjerice, tražila da je za valjanost referenduma o nezavisnosti potrebno 55 posto plus jedan glas za nezavisnost, ili insistirala da državna zajednica Srbije i Crne Gore nastavi egzistirati još neko vrijeme, bilo je jasno da od onog trenutka od kojeg je Milo Đukanović, odnosno stvarna vlast izabrala nezavisnost, ta politika ima znatno veće izglede. 

Inače, sporovi oko političkog smjera Crne Gore u tamošnjem društvu traju još od prijelomne Podgoričke skupštine iz 1918. i tijesne odluke da se ta zemlja bezuvjetno pripoji Srbiji, odnosno budućoj jugoslavenskoj zajednici i tako zapravo dokine vlastitu samostalnost te ukloni vlastitu dinastiju s prijestolja. Ti su prijepori nekad bili izraženiji, kao u Drugom svjetskom ratu ili posljednjih godina, nekad niskog intenziteta, kao u socijalističkom razdoblju, ali nikad nisu prestali i prilično je izgledno i da neće nakon što se aktuelna bura stiša.

Đukanović oduzima moć Srpskoj pravoslavnoj crkvi

No, ono što je također prilično izgledno i predstavlja konačnu novost jeste činjenica da se trend promijenio i da je ideja bliske povezanosti sa Srbijom i srpskim nacionalizmom prije svega doživjela ozbiljan poraz. Upravo zahvaljujući nemogućnosti da se taj poraz prihvati i da se od te ideje odustane, pored toga što društvo iznova vodi ka iracionalnom nasilju, u punom smislu riječi onemogućava opoziciju da smijeni Đukanovića s vlasti, za što postoji čitav niz realnih argumenata koji jednostavno padnu u vodu kad se građani suoče s tim šta je s druge strane, a to su vječne devedesete. 

Zahvaljujući svemu navedenom, Đukanović ima podršku svih nacionalnih manjina, naravno s izuzetkom srpske, ako nju uopće možemo promatrati u tom ključu. Nakon što je oduzeo moć svim drugim faktorima otpora, posljednja je preostala Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, vođena uvjerenim nacionalistom Amfilohijem Radovićem, čije huškačke i besmislene izjave zatrpavaju javni prostor već desetljećima. Jednu od pamtljivijih je svojevremeno Feral Tribune izabrao za “Shit of the week”, kad je u ratu rekao da “hoće Bog nešto veliko od ovog naroda, čim ga stalno gura u žižu svjetskih zbivanja.”

Srpski nacionalizam izgubio sve poluge moći

Dakle, osim procesa pokušaja definitivnog legaliziranja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, što će puno teže ići, Đukanovićeva vlast je jučer u burnoj atmosferi i na rubu građanskog rata, izglasala novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, s ključnom stavkom o nacionalizaciji crkvene imovine, koja je do 1. 12. 1918., odnosno prije utemeljenja Kraljevine SHS bila u državnom vlasništvu. 

Bez obzira na snažan otpor, vođen tamošnjom Srpskom pravoslavnom crkvom i opozicijskim strankama te u bliskoj vezi s Beogradom, vrlo je izvjesno da će se stvari na koncu smiriti bez ikakve mogućnosti da se ova odluka promijeni, jer je srpski nacionalizam jednostavno izgubio sve poluge moći. Ono što je negdje duboko iza svega zapravo tužno je činjenica da mnogi ljudi odbijaju napustiti takvu matricu razmišljanja i insistiraju na nečemu što realno nema nikakve veze sa stvarnim životom, živeći duboko ukopani u prošlost i u devedesete. Otprilike kao aktuelna predsjednica Hrvatske.