Adin Hebib (63), bosanskohercegovački umjetnik, imao je u proteklom periodu brojne izložbe, počevši od rodnog Mostara, zatim Zadra, Skoplja, Podgorice... A uskoro ga očekuju i nove u nekoliko gradova u BiH.

Prva će biti otvorena 20. aprila u muzeju u Konjicu, nakon čega 9. maja slijedi Travnik, a potom 25. maja Zenica. I njegova kćerka Mia izložit će svoj nakit.

Poslije precentacije u našoj zemlji, postavit će izložbe i u Koprivnici, Kastelu te u Pragu.

Ponosan sam

Hebib je ugostio ekipu “Dnevnog avaza” u svom ateljeu u sarajevskom naselju Breka, gdje ovaj umjetnik provodi većinu vremena. Mnoštvo boja, kistova i radova već na samom ulazu ostavlja bez daha.

Njegov nadimak je Slikar. Jednostavan nadimak, a oslikava upravo svu Hebibovu suštinu. Nadio mu ga je ni manje ni više nego Davorin Popović, legendarni muzičar, čiji portret stoji na samom ulazu u atelje.

U ugodnoj atmosferi Hebib nam je govorio o predstojećim izložbama, ali i o životu umjetnika. Osvrnuo se i na svoje zdravlje te nam otkrio i tužnu vijest da će njegova Galerija “Slikar” uskoro prestati s radom.

- Nakon Konjica, izlažem u prekrasnom muzeju u Travniku. Fatima Maslić, direktorica muzeja, oduševila me je prvo svojim znanjem, a onda i gostoprimstvom. Čast mi je izlagati u gradu Ive Andrića. Veoma me raduje i činjenica da će mojom izložbom biti otvorena i galerija u bivšem Domu vatrogasaca, koji se nalazi odmah do muzeja. Potom, 25. maja, nakon sedam godina, vraćam se u Zenicu. To je prekrasan grad dobrih ljudi. Muzej u kojem ću izlagati, maestralno vodi Adnadin Jašarević – govori Hebib.

 Razlikuju li se izložbe u muzejima u odnosu na one u galerijama?

- Veliko je kad vam neko dozvoli da izlažete u muzeju. Muzej ima svoje eksponate. Imate, naravno, i veću posjetu, jer ljudi dolaze zbog tih eksponata, a pogledaju i izložbu. Normalno, i na svim ovim izložbama izlagat će i moja kćerka Mia, koja je u Njujorku. Hoće li ona doći, ne znam još. Ona izlaže u Los Anđelesu, Parizu... Ponosan sam na nju, jer je napravila svjetske radove.

 Koje ćete radove predstaviti?

- Radim terakotom, to je, ustvari, rad na glini. To je nova studija koja proširuje moju umjetnost.  Predstavit ću novi ciklus “Studija akta”. Ciklus “Most” ostaje. Inače, mostovi mi služe kao prijateljstvo i veza među ljudima, zbog toga je taj moj luk, ponio sam ga iz Mostara da daje svjetlost, koju nosim iz svog rodnog grada. To je taj ciklus koji radim i koji neću prestati. Na moju sreću, ne mogu ići u penziju, slikat ću do kraja života. Strašno volim svoj posao, zaljubljen sam u njega. Nekome sam drag, nekome nisam, ali nikad se time nisam bavio. Uvijek me je interesirao završetak moje slike i kako ću je ja doživjeti, a posebno kako će publika.

Kako dajete nazive radovima i ciklusima?

- Nazivima samo odvajam cikluse, kao što su ciklusi “Studija akta žena”, s kojim sam 1988. godine dobio prvu nagradu Evrope. To mi je, zaista, pomoglo, posebno u ratu. Nigdje nisam otišao niti sam bio izbjeglica. Mogao sam odmah poslije rata izlagati i ponovo zarađivati. Svi smo mnogo izgubili u ovom prokletom ratu. Najradije bih stavio samo brojeve po tim ciklusima. To bi bilo i meni lakše, toliko emocija izađe iz čovjeka dok jednu sliku radi tri mjeseca.

Može li se ovdje živjeti od umjetnosti?

- Da, svugdje u svijetu se apsolutno može živjeti od umjetnosti ako umjetnik hoće da radi i spreman je da se nametne. Umjetnik je stvaralac koji pravi svoj proizvod i nije ovisan ni o kome osim o svom radu. Za razliku od drugih ljudi, koji nizašta primaju plaću, milion i po je takvih, a ništa ne rade. Mi smo osuđeni u pozitivnom smislu. Ovaj atelje je moja duša i mislim da se može živjeti od ovoga. Mene su “prijatelji” dobro zeznuli. Već četiri godine vraćam njihov kredit od 370.000 maraka. Uspijevam opet preživjeti, a da moja porodica to ne osjeti. Ovdje se ne kupuju slike niti institucije odvajaju za njih.

Primitivizam vlada

Izlagali ste u mnogo gradova izvan BiH. Zašto niste i ostali u nekom od njih?

- Mnogo sam bio vani, ali volim ovaj ciganluk. Imam ovdje izvaredne prijatelje, od mog Mostara do Sarajeva. Strašno volim ovu zemlju iako mogu živjeti gdje hoću. Sva moja djeca su vani. Ja se mogu  boriti ovdje, u ovoj žabokrečini s krokodilima, i izboriti svoj status i zaraditi svoju koricu hljeba. Ipak, krasnih ljudi ima i ovdje i oni su meni dovoljni. U životu je najvažnije naći mjeru, koju sam ja davno našao.

Zadovoljni ste životom ovdje?

- Zadovoljan sam što moje šestero djece razgovara jedno s drugim, supruge razgovaraju i majka mi je živa. Zadovoljan sam što imam petlje nositi se s ovim primitivizmom, koji, nažalost, ovdje vlada. Vadi me ta činjenica da sam vječni optimista. Znao sam po mjesec nemati ništa. Znali su mi isključiti i struju i vodu. Ali, to je dio života, mora se ići naprijed. Danas je najvažnije naći normalnog čovjeka, jer ih je sve manje u ovoj zemlji, koja je nekad bila primjer suživota, ljubavi, prijateljstva, umjetnosti, sporta... Žalosno je da su političari danas glavne zvijezde, pored jednog velikog Danisa Tanovića, Safeta Zeca, Jasmile Žbanić... To mi nikako ne ide u glavu. Tako smo, kažu, sami sebi skrojili. Ja imam svoj svijet i sve je OK.

Moderna varijanta

Kako Vas služi zdravlje?

- Moje zdravlje je narušeno iz osnovnog razloga što su me “prijatelji” prevarili za toliki novac. To je strašan stres, od kojeg sam ja dobio infarkt. Od tog stresa dobio sam i svinjsku grupu H1N1, ali hvala Bogu, živ sam. Operisao sam i pluća. Proizvod svega toga su stres i sekiracija, jer ja sam rođen da se brinem o sebi i svojoj porodici. Nema moderne varijante. Moja majka je odgajala djecu i ja sam takav kakav sam. Moje supruge su našu djecu odgajale i prvo sam njima zahvalan što su moja djeca uspješna.

Prije intervjua, spomenuli ste da Vaša Galerija “Slikar” neće još dugo raditi.

- Probao sam osam godina praviti kulturu u ovom gradu. U “Slikaru” je bilo više od 40 izložbi. Ali, mi smo zločest i zavidan svijet. Nije išlo jednostavno. Mislim da ću pokušati naći kompromis da ne pravimo urbicid na tom prostoru, na koji sam uložio mnogo vremena. Fakat nije išlo, sve sam probao. To je teško, ali mislim da ćemo i to riješiti u ovih nekoliko mjeseci. Veliki mi je teret sve to. Veoma mi je žao, ali ne ide. U pogrešno vrijeme sam, očigledno, otvarao i stvarao stvari koje nisu za ovog društva.

Nisam nostalgičar

- Od sjećanja se ne živi. Svi su nas davno preskočili. Nisam nostalgičar, ali sam svjestan, jer sam živio u onom vremenu. Veoma mi je žao šta su napravili od ove zemlje, koja je mogla biti Švicarska. Znam kako je ovom narodu. Meni nikad niko neće uzeti ni Jovana, ni Ivana, ni Mustafu, to je moja paradigma, s kojom ja živim. Taj trojac nikome neću dati. Želim i iskoristiti priliku da čestitam Vaskrs mojim pravoslavnim prijateljima – ističe Hebib.

Bosanska tradicija

- Mlađim umjetnicima moram napomenuti da ne maštaju o Parizu, Londonu, Frankfurtu... nego da prvo trebaju obići ljepote naše zemlje i muzeje, gdje mladi entuzijastični ljudi uspijevaju sačuvati tu bosansku tradiciju. Površnost današnjih generacija čini to da ne poznajemo našu kulturu, bisere i bogatstva koje Bosna i Hercegovina posjeduje – kazao je Hebib.

Moj brend

Prepoznatljivi ste po svojim šarenim noktima.

- To ima značaj za mene. Nedavno mi je jedna dama rekla da su me počeli kopirati zbog noktiju. Mislim da je to moj brend. To i mojih šest naušnica, koje predstavljaju moju djecu, šestero njih. Moji nokti su priča odnosa prema samom sebi i prema svom tijelu. Osjećam se dobro s njima. Preživio sam razne pogrdne nadimke, ali se nikad nisam na to obazirao. Vjera u sebe je svevišnja, a moj rahmetli otac davno mi je rekao: “Sve ti mogu uzeti, osim znanja.” Zadovoljan sam sobom i to je najvažnije.