Prije nešto više od sedam dana, Edin Džeko, najuspješniji bh. fudbaler, napunio je 39 godina. Fudbaler u tim godinama bi prije desetak godina već brojao višegodišnji penzijski staž, a igra za reprezentaciju bila bi davna uspomena.
No, Džeko i dalje zabija i dominira kaznenim prostorima, a reprezentacija BiH i dalje nema boljeg. Rumuni su mu u petak polomili nos, ispod očiju je imao krvne podlive, no Edina to nije pokolebalo. Kad već i dalje želi igrati za svoju zemlju i u poznim igračkim godinama, mogao je barem povredu opravdano iskoristiti da s porodicom otputuje na kakvu egzotičnu destinaciju, no on je, i polomljen, žeio da igra protiv Kipra i pomogne svojoj zemlji.
Kao što je tokom svih ovih, skoro dvadeset godina, dosljedno i predano igrao za reprezentaciju, bez suvišnih zanovijetanja. A imao je i više nego razloga za to, jer bi, nakon osvajanja njemačkog i engleskog prvenstva, nakon treniranja u vrhunskim uvjetima i igre s vrhunskim igračima, stizao u bosanska kukuruzišta od terena, da sluša upute sumnjivih trenera, igra s igračima upitnog kvaliteta i, u konačnici, ide iz neuspjelih u nove neuspjele kvalifikacije, pritom doživljavajući i poraze od spomenutog Kipra ili Luksemburga. Uistinu, jedno svjetsko prvenstvo u bogatoj karijeri koje je odigrao 2014. u Brazilu – malo je, i suviše malo za jednog takvog kapitalca.
No, zato je on ponajmanje kriv. Za razliku od mnogih svojih kolega, koje je u međuvremenu ispratio iz ekipe, Džeko nije kukumao, nije ucjenjivao, nije dizao buku, nije odustajao, nije se nikad pokolebao. On je samo igrao, uvijek i bespogovorno, dajući svoj maksimum za Bosnu.
A osim što je odličan igrač, to već pokazuje i kakav je karakter. Dobar? Apsolutno. Ali, prije svega, nesalomljiv. Da nije bio takav, sigurno ne bi stigao od Željinog „kloca“, kako mu je u prvim igračkim danima tepao razni polusvijet (a mnoge mladiće bi to slomilo, vjerujte), do našeg najvećeg – ikad. Edine, hvala ti.
