U Hercegovini je posljednjih mjesec prilično napeto. Na hiljade prosvjetnih radnika od Ivana do Ivanice je u generalnom štrajku jer su, prije svega, nezadovoljni svojim primanjima. Traže 15 posto više plaće, a Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona im nudi maksimalnih 10 posto. Oni u klin, Vlada u ploču, reklo bi se. I, kao u trileru s dobrim zapletom, situacija postaje sve napetija, jer prosvjetari svako malo izlaze na ulice Mostara boreći se za svoja prava, a vlasti ih tuže i propituju zakonitost štrajka.

„Zbog bezbjednosti“ se zabranjivao i štrajk prosvjetara u Kantonu Sarajevo i sindikati su utuživani, a „hercegovački slučaj“ je dodatno začinila ministrica Naida Hota-Muminović koja bi „svojim“ prosvjetnim radnicima zabranila podršku kolegama od Konjica do Neuma. Štaviše, najavljeni štrajk upozorenja u svim školama u FBiH proglasila je nezakonitim, a očekivanja da će je učitelji, nastavnici i profesori poslušati, sudeći po svemu, doživjet će fijasko.

Za svaku pohvalu je da su sindikalci mobilizirali svoje članstvo, da se solidariziraju jedni s drugima, jer u spirali poskupljenja plaće kakve imaju naši prosvjetari ne mogu pokriti troškove potrošačke korpe.

I, dok se sindikalnim vođama diže kosa na glavi od izjava, objava i koječega kantonalnih dužnosnika, dotle se postavlja pitanje gdje su nestali građanski aktivizam i protesti kada su sve druge oblasti u pitanju. Naš evropski put je krajnje upitan, ali kao da nas nije briga. U Gruziji su uslijedili masovni protesti poslije najave vladajuće partije da će obustaviti pregovore o pridruživanju Evropskoj uniji. Naš zastoj se s nepodnošljivom lakoćom samo nijemo posmatra ili se po vlastima „plete“ u komentarima, pretežno anonimnim na društvenim mrežama.

Nema aktivizma niti šetnji kada se imenuju podobni, a ne sposobni na ona važna i bitna mjesta i pozicije, pa i škole, kada se štimaju konkursi po principu – ja tebi - ti meni, kada građani zavlače ruku u sve praznije džepove dok naše društvo izjeda korupcija, kada kišni armagedon poput nedavnog dovodi do smrti, plavi i uništava kuće iznad kojih lokalni tajkuni grade kamenolome... Val nezadovoljstva zbog loših plaća je razumljiv.

Svi biju bitke za bolju osnovicu, za više koeficijente, ali borba za našu budućnost bi možda trebala biti na prvom mjestu. Jer, uglavnom, šuti se na sve, osim kad su plaće u pitanju. Da se ne dogodi - dobili smo na mostu, izgubili na ćupriji i da nam se ne zamanta od stalnog vrćenja u krug.