Godinama već prijevoznici iz BiH tiho protestiraju, šalju pisma nadležnim institucijama i povremeno se oglase u medijima zbog višesatnih čekanja na granicama i izostanka malo dobre volje da se riješe problemi koji guše domaću ekonomiju. Vapaje vozača da je neizdrživo na granicama provoditi sate, pa i dane, čekajući da procedure kontrola i carinjenja budu završene, kao da niko i ne sluša. Uprkos rastu prihoda koji se posljednjih godina mjeri milijardama maraka ulaganja u cestovnu infrastrukturu, službe, širenje carinskih terminala, upošljavanje novih službenika, u šta god je potrebno kako bi se transport ubrzao, a šoferske muke olakšale - nema.
Frapantan podatak da vozači kamiona iz ovog regiona svake godine oko 26 miliona sati ili blizu 3.000 godina provedu na granicama država, iznesen na samitu Berlinskog procesa u Tirani prošle godine, nije proizveo nikakvu reakciju. Odgovora nema ni ovih dana, dok bh. prijevoznici apeliraju da se nešto poduzme kako bi se izmijenilo sporno pravilo po kojem vozači u međunarodnom transportu na prostoru EU mogu provesti samo 90 dana u pola godine ili, kako bi bilo jasnije, u jednoj kalendarskoj godini raditi samo šest mjeseci. Tokom 2024. godine, zbog kršenja ove diskriminatorne odredbe, 324 vozača dobila su zabranu ulaska u EU, mnogo je slučajeva da se tretiraju kao kriminalce pa završavaju i u pritvorima, a njihove firme kažnjene su s ukupno 220.000 eura. Deseci firmi iz BiH sele se ka Zapadu, a hiljade profesionalnih vozača već su napustile ovu zemlju. Dok podnose Tantalove muke kako bi državi bez morske luke i kvalitetnih željezničkih veza dopremili ono što joj je potrebno, čini se da uzalud upozoravaju kako će njihove poslove preuzeti strane firme i da ćemo cijene transporta, pa tako i svih proizvoda koji nam stižu drumovima, plaćati 25 posto više.
Zato ne čudi jučerašnji protest na graničnom prijelazu Bijača, kao ni najave da bi šleperi uskoro mogli “svratiti” pred institucije, koje se prave gluhe i slijepe pred vapajima iz ovog sektora. Vrijeme je da se problemi u transportu konačno počnu rješavati, a spremni prijedlozi provoditi. Oni koji to ne prepoznaju, ne žele ili ne znaju uraditi, trebaju biti spremni da preuzmu i odgovornost, za posljedice s kojima se suočava cijela država i njena ekonomija.
