Cijene stanova u BiH lete u nebo. Svi koji se namjeravaju skućiti, izgleda, načekat će se na to da taj prenapuhani balon pukne. Cijene kvadrata stana su potpuno abnormalne, čak i u starogradnji. Tako svima koji kreću na put do vlastitog krova nad glavom ne preostaje ništa drugo već višedecenijsko kreditno ropstvo.
Hrabar je to korak za sve koji se u ovom vremenu raznih kriza, izazova i nedaća odlučuju na zaduženje kod komercijalnih banaka ne bi li imali vlastitu nekretninu. Posebno za one koji nisu dio bh. elite i koji nemaju bogate roditelji da ih "poguraju“, a ni bilo kakve ušteđevine u madracima.
Nažalost, mnoge koji imaju prosječne ili nešto više plaće, zbog skupih kvadrata i uvjeta pod kojima banke daju kredite, vlastiti stančić ili kakva kućica su nedosanjani san. Drugi koji su uspjeli u tome daju "crno iza nokta“ ne bi li preživjeli kada otplate visoke rate za kvadrate. Stoga ne čudi podatak da skoro 200.000 onih koji su pregurali 30. godinu i dalje žive s roditeljima.
U trenutku kada doživljavamo demografski slom i pad broja stanovnika, jer su mnogi koji se nisu uspjeli skućiti napustili ovu zemlju, stambena politika u BiH se, praktično, svodi na subvencije mladima za kupovinu nekretnine, a koje daju uglavnom općine, gradovi, kantoni.
Iako svaki model koji građanima pomaže riješiti stambeno pitanje treba pohvaliti, subvencije nisu rješenje. Kako to izgleda, brojni su primjeri, od nezadovoljnih iznosima subvencija koji su izašli na ulice, poput Sarajeva, do popisa na kojem su se našli oni koji nisu smjeli, a koje u raznim gradovima „promeću“ rođaci, prijatelji, šefovi, stranačke kolege. Nerijetko se u pojedinim gradovima, onda kada se bliže izbori, "podebljavaju“ iznosi kao predizborna darežljivost.
Svima je, izgleda, osim našim vlastima, jasno da se mora raditi na stambenoj strategiji, ali i na konkretnim rješenjima stambenih modela. Jasno, ako žele da im mlade porodice i ovo malo radne snage što je ostalo ne kupuju kartu u jednom smjeru ka Zapadu.
