Ne trebaju ovoj zemlji posjete, apeli i podrška međunarodnih zvaničnika, motiv ne trebaju biti ni pristupni fondovi, ni već spremnih milijardu eura, jer od svih 14 prioriteta na putu ka pregovorima o članstvu u EU izdvaja se i na vrh dospijeva onaj koji nije napisan.
Nema ga u zvaničnim dokumentima, o njemu se ne pregovara, ali ga nameće sumorna slika naše svakodnevice. Satkana je od praznih sela i gradova, redova pred stranim ambasadama, mjesta koja ostaju bez škola, banaka i autobuskih linija, razočarenja, odlaska te alarmantnog pada nataliteta. Svakodnevno, postepeno, ali kontinuirano se gasimo, ne shvatajući do kraja opasnost u kojoj se nalazimo. Mladi, sposobni i obrazovani odlaze, djecu nam nema ko rađati, mnogo više umiremo i sve nas je manje.
Podatak da je u prvih devet mjeseci prošle godine u BiH rođeno 18.344 djece, dok je u istom periodu umrlo 25.807 stanovnika BiH, samo ilustrira nastavak trenda. Podatke o odlasku nemamo, ne zanimaju domaće institucije, pa postoje samo procjene. Stanje nije zabrinjavajuće, nego alarmantno, katastrofalno i ima dugoročne, dalekosežne i nesagledive posljedice po bh. društvo, upozorava profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Amer Osmić.
Kada se shvati ovaj, prvi prioritet o kojem moramo ozbiljnije razmisliti, politički sastanci bit će češći, dogovori i odluke lakši, evropski put brži, a bojazan da gubimo još jednu šansu manja. Pred logičnim pitanjima hoće li nas za stoljeće uopće biti ovdje ili ovu prelijepu zemlju prepuštamo nekome ko će je cijeniti više od nas bjesomučna borba za „nacionalne interese“ i vlastite torove izgleda tako apsurdno.
