Bh. fudbalom već godinama suvereno vlada Hrvatski športski klub Zrinjski. U košarci je neprikosnovena Dodikova Igokea, klub smješten u selu Aleksandrovac, koje se nalazi pored Laktaša, također sela.

Prvak u muškom rukometu je Izviđač iz Ljubuškog. U ženskom rukometu Grude. U ženskoj košarci prvaci su Orlovi iz Banje Luke. U ženskoj odbojci prvak je Gacko. U futsalu Radnik iz Bijeljine. I tako dalje.

Sarajevo, grad od gotovo pola miliona stanovnika u maloj i siromašnoj državi koja nema više ni tri miliona stanovnika, nema nijednog aktuelnog prvaka u važnim sportovima.

Željezničar je godinama u finansijskoj krizi i tavori po sredini tabele. FK Sarajevo je, zahvaljujući puštanju privatnog kapitala, u dosta boljoj situaciji, jer su donekle uspjeli izbjeći bošnjački biznis model „stranka da postavi svoje ljude“. KK Bosna, prvi jugoslavenski prvak Evrope, danas jedva životari s neriješenim statusom. Zenički Čelik je zbog finansijskih problema otišao u Kantonalnu ligu i tek je najvjernijim navijačima poznato gdje sad uopće igra. Tuzlanska Sloboda ispala je u Prvu ligu FBiH. Unsko-sanski kanton, s 300 hiljada stanovnika, nema niti jedan klub ni u košarkaškoj ni u fudbalskoj prvoj ligi, itd... Velež se nakon dugogodišnje krize, pa čak i ispadanja u Prvu ligu FBiH, „stabilizirao“ kao osrednji klub u Premijer ligi.

Da ne spominjemo tek situaciju u regionu. Velikani poput Dinama, Crvene zvezde ili Partizana po raspadu Jugoslavije ostali su dominantni prvaci u svojim zemljama.

Dinamo je do ove sezone redovno igrao Ligu prvaka, koju igra i Crvena zvezda, dok su i Partizan i Zvezda redovni učesnici Evrolige, najjačeg evropskog košarkaškog takmičenja s malobrojnom probranom elitom, a beogradska Arena, koja prima 20-ak hiljada ljudi, redovno je dupke puna.

Uglavnom, razumijete poentu. Očito, Bošnjaci nemaju kad da se bave sportom. Moraju rješavati globalne izazove ummeta i sukobe na Bliskom istoku. A ono što su naslijedili, mahom su uništili.