U svom posljednjem obraćanju u kojem je analizirao stanje u BiH američki ambasador Majkl Marfi (Michael Murphy) kritizirao je Dragana Čovića, Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika za koje je kazao kako stavljaju lične interese na prvo mjesto, a rezultat je povećanje etnonacionalizma i korupcije.

Posebno je zanimljivo to što je Marfi naglasio da period pasivnosti međunarodne zajednice nakon rušenja “Aprilskog paketa” ustavnih reformi iz 2006. godine nije dalo nikakve rezultate.

- Da je BiH 2006. godine provela ograničene ustavne promjene, danas bi bila sasvim blizu EU, a najveću odgovornost za propuštenu priliku snosi nekadašnji istaknuti bošnjački političar Haris Silajdžić – kazao je Marfi.

100 posto BiH

Marfi je ovdje potpuno u pravu. Upravo je rušenje „Aprilskog paketa“ označilo prekretnicu u historiji BiH: od perioda provođenja reformi, jačanja državnih institucija i jasnog prozapadnog kursa, BiH je zapala u skoro dvadesetogodišnju eru stagnacije, nefunkcionalnosti, povišenih tenzija, Dodikovih prijetnji otcjepljenjem i zlokobnih tursko-ruskih interesa.

Prvih desetak godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma bilježio se snažan angažman međunarodne zajednice s ciljem „popravljanja“ brojnih anomalija Dejtonskog ustava.

Dugogodišnji proces jačanja institucija i prebacivanja nadležnosti trebao je imati kulminaciju donošenjem “Aprilskog paketa” ustavnih promjena.

Od brojnih prednosti koje bi BiH dobila s usvajanjem ovih reformi spomenimo da bi se, između ostalog, uvela institucija predsjednika države koji bi se birao iz Parlamenta BiH, reducirale bi se ovlasti državnog Doma naroda na pitanja koja se tiču zaštite vitalnog nacionalnog interesa, entitetsko glasanje bilo bi skraćeno na trećinu potrebnih glasova iz svakog entiteta, za razliku od sadašnje polovine... Činilo se odličnim za Bosnu i Hercegovinu.

Nakon velikih pritisaka međunarodne zajednice stranke iz RS, te SDA, SDP i HDZ BiH su pristale na ove reforme. Protiv su bili Stranka za BiH i HDZ 1990.

Zašto je Božo Ljubić bio protiv, može se razumjeti, s obzirom na to da je, nastupajući iz hrvatske nacionalne pozicije, “Aprilskom paketu” zamjerao reduciranje ovlasti Doma naroda, pa samim tim i moći hrvatskih stranaka da uslovljavaju procese u BiH.

Silajdžiću je pak ponuđeno bilo premalo, tj. tražio je „100% BiH“ i ukidanje entiteta. Kao formalne razloge za rušenje paketa isticao zadržavanje entitetskog glasanja (kao da ono njegovim obaranjem nije ostalo), „legalizaciju“ RS u Parlamentu te, posebno, član koji je predviđao da se Parlament raspušta u slučaju da se u tri kruga glasanja ne izabere Vlada, što bi, prema Silajdžiću, vodilo u raspad BiH. Ipak, mnogi su skloni jednostavnijem objašnjenju Silajdžićevih motiva: izbori 2006. bili su jedinstvena prilika da bude izabran u Predsjedništvo i tako postane „lider Bošnjaka“, što bi bilo nemoguće da je paket usvojen, s obzirom na to da bi se nakon toga članovi Predsjedništva birali iz Parlamenta.

Posljednja šansa

“Aprilski paket”, u konačnici, nije usvojen u Predstavničkom domu PSBiH zahvaljujući protivljenju Stranke za BiH, HDZ-a 1990, nekoliko pojedinačnih zastupnika i preletača Mehmeda Žilića.

S obzirom na to da je tadašnja Silajdžićeva kampanja naišla i na prilično oduševljenje unutar bošnjačkog naroda, bilo je to jasno pljuvanje u lice i poruka srpskim predstavnicima u BiH koji su, uz ogromne muke, pritiske i samoponiženje pristali jačati državni nivo vlasti nauštrb entitetskog – šta god  da date nije dovoljno, jer mi želimo sve.

Ali bilo je to i još snažnije pljuvanje u lice međunarodnoj zajednici, predvođenoj SAD, i poruka da bez obzira na sve ustupke i pritiske prema srpskoj strani, kako bi pomogli izgraditi državu BiH, u velikom dijelu bošnjačke politike neće imati partnera.

Tadašnji američki ambasador Daglas Meklheni (Douglas McElhaney) javno je izjavio da će SAD sankcionirati BiH. I zaista, uslijedila je najgora vrsta sankcija: u vidu petnaest godina dizanja ruku međunarodne zajednice od Bosne i Hercegovine, što je i Dodik iskoristio za „izolaciju“ RS od državnih procesa i udare na BiH.

Rušenje „Aprilskog paketa“ trajno je narušilo reformski zamah u BiH i poništilo kakav-takav konsenzus koji je bio postignut među političkim elitama na izgradnji zajedničke države.

Rezultat je ovo što živimo danas. Krupne historijske greške plaćaju se krupnim historijskim kaznama.

Prijelomna tačka

Da priliku koju su imali s "Aprilskim paketom" probosanske stranke više neće imati, nakon njegovog rušenja je otvoreno upozoravao i tadašnji lider SDS-a Dragan Čavić.

- Svi koji misle i koji su večeras glasali protiv zato što imaju želje koje nisu realne i nisu ostvarive, moraju znati da te želje neće moći ostvariti s istim sagovornicima u vremenu koje dolazi - rekao je Čavić.