Radnici preduzeća A.D. Rudnik boksita "Srebrenica" su svoju posljednju plaću primili u martu i to za maj prošle godine. Duži niz godina račun ovog preuzeća je u blokadi.
U preduzeću, u kojem trenutno radi jedanaest radnika, njih četiri je bez plaće skoro devet mjeseci. Jedna od četiri radnice, Nermina Sekulić, za portal "Avaza" je objasnila probleme u kojima se nalazi ovo preduzeće.
- Nama 18 mjeseci kasni plaća. Zadnju plaću smo primili u martu ove godine, za maj prošle godine. Već 9 mjeseci nismo primili ni marke. Ukupno 41 mjesec, tj. tri i po godine nam nisu uplaćeni doprinosi. Direktora sam zadnji put vidjela u januaru. Zvali smo ga da dođe i da nam se obrati, slali poruke, međutim on uopće ne odgovara, niti nam se javlja, niti dolazi u firmu - izjavila je Sekulić.
Razlozi za kašnjenje i neisplaćivanje plaća, našoj sagovornici nisu poznati.
- Naša firma ima većinskog vlasnika, to je firma "Lein" iz Banja Luke. Ne znam kakvi su njihovi pregovori. Mi, četiri žene, nismo dobile ništa, niti hoće neko da nam se obrati. Nas ukupno ima jedanaest radnika. Mlađi radnici su napuštali godinama i odlazili. Mi smo ostali. Ima nas pet u direkciji, četiri radnika i direktor su na kopu i generalni direktor koji kancelariju ima u Zvorniku.
Neredovne isplate
Sekulić koja je referent Službe za zaštitu na radu, ističe da je i u prošlosti u ovom preduzeću plaća isplaćivana neredovno i uz kašnjenje.
- Nikada nismo bili stabilna firma. Plaća je kasnila, ne primimo jedan mjesec, pa primimo drugi, ne primimo dva, pa treći primimo. Plaće smo primali preko firme "Lein" zato što je naš račun u blokadi već šest-sedam godina. Mlađi radnici su odlazili. Dosta nas je pred penziju i nemamo gdje, a Srebrenica je takva da nemamo gdje naći posao. Kada ne primite plaću na vrijeme, kada kasni petnaest dana, zamislite kako je, a zamislite kada ne primite plaću devet mjeseci. Nemate zdravstveno osiguranje, uplaćene doprinose. Zdravstveno osiguranje nemamo već godinama, ne možemo ni da se liječimo - kazala je Sekulić.
Bez uvida u proizvodnju
Sekulić, koja je po struci rudarski tehničar i referent Službe zaštite na radu, nema uvida u stanje proizvodnje u rudniku.
- Proizvodnje je bilo, koliko ne znam. Nisu nam dozvoljavali da idemo da vidimo. Nemamo uvid u te podatke, jer nam niko ne šalje podatke. Kada vam kažem da direktora nismo vidjeli od januara, onda vam je sve jasno. Zadnja dva mjeseca odemo na posao samo ako imamo uraditi nešto u okviru našeg radnog mjesta.
Nismo u kontaktu sa kolegama iz kopa, jer oni nisu stali uz nas. Zašto, ne znamo. Priča se da su dobijali neke plaće u koverti, ali ja ne mogu tvrditi nešto što nisam vidjela. Oni idu na posao normalno. Kop je udaljen 28 kilometara od Srebrenice, 12 sati se radi na kopu, bez dva obroka ne možeš, odakle ćeš kupiti ta dva obroka, ako nemaš plaću - pojašnjava Sekulić.
Briga za egzistenciju
Naša sagovornica ima opravdan strah za budućnost.
- Rudarstvo je u takvom stanju kakvom jeste. Ja se plašim za egzistenciju. Da djeca ne rade i da nam ne pomognu, ja i muž ne bi mogli da živimo. On je onkološki pacijent, primi 540 maraka penzije i tu možemo samo režije i lijekove platiti i ni to nam nije dovoljno. Mi tražimo samo svoje plaće i doprinose - zaključila je Sekulić.
