Prije 82 godine preminula je bosanskohercegovačka književnica, prevoditeljica, dramaturginja, jedna od naših prvih scenaristica i rediteljica Laura Papo Bohoreta. Danas se ne zna ni za grob ove velike žene koja je bila veoma značajna za kulturu i historiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Poznato je da je tajno sahranjena na starom sefardskom groblju u Sarajevu, ali ne postoji nadgrobna ploča s njenim imenom, pa se pretpostavlja da je pokopana pod nekim drugim imenom.

Laura, kojoj su otac Juda i majka Estera Levi prvobitno nadjenuli ime Luna, rođena je 1891. godine u Sarajevu, kao prvo od sedmero djece, zbog čega je dobila nadimak Bohoreta (prvorođena). Kad je imala devet godina, s roditeljima se, zbog materijalnih neprilika, privremeno odselila u Istanbul, gdje je pohađala međunarodnu francusku školu za Jevreje „Alliance Israélite Universelle“.

Kod „Matatje“

Osim škole u Istanbulu, Laura je u Parizu završila šestomjesečni „Cours de vacances“, stekavši diplomu da može podučavati francuski jezik i književnost, te prevoditi tekstove s francuskog, a davala je instrukcije i iz latinskog i njemačkog jezika.

Književna djela je u početku pisala na francuskom, bosanskom i njemačkom, a poslije isključivo na ladino jeziku (jevrejsko-španskom), jer je željela da očuva sefardsku tradiciju, uočivši da polako izumire. U teatarskoj historiji upisana je kao jedna od prvih Bosanki koja je pisala scenarije i režirala brojna pozorišna djela.

Bohoreta je djelovala u okviru jevrejske radničke kulturne zajednice „Matatja“ i sve njene pozorišne komade izvodili su članovi dramske sekcije „Matatje“, a ona je bila i autorica i dramaturginja i scenaristica i pratnja na klaviru.

Laurine drame izvođene su skoro svake večeri na čuvenim sijelima kod „Matatje“, koja su bila veoma posjećena. Najpoznatija i u to vrijeme najpopularnija Bohoretina drama, iako je trajala pet sati, bila je „Esterka“, koju je posvetila svojoj majci.

„Sefardska žena“

Članak koji je objavljen u bosanskohercegovačkim novinama štampanim na njemačkom jeziku „Bosnische Post“, 1916. godine, u kojem je sefardska žena opisana kao žena zatvorena u četiri zida, pokorna mužu i neuka, nagnao je Lauru da u istim novinama objavi odgovor u tekstu naziva „Sefardska žena“. U tom tekstu napisala je istinu o položaju sefardske žene kao emancipirane, čije djelovanje je bilo mnogo šire od isključive tradicionalne uloge u društvu. Ne samo tim tekstom, nego i svojim radom, Laura je dokazivala da su sefardske, kao i žene uopće u BiH, mogle da se izdignu iznad patrijarhalnih okova svoje sredine. Navedeni tekst je kasnije proširila, napisavši, prema mišljenju mnogih, svoj najvažniji rad - studiju „La Mužer Sefardi de Bosna“ (Sefardska žena u Bosni), prvu kulturografsku i etnografsku knjigu o sefardskoj ženi.

Zbog svojih progresivnih stavova navedenih u studiji, ali i kasnijeg djelovanja, nazvana je prvom balkanskom feministkinjom. Ipak, Laurin feminizam se umnogome razlikuje od onoga što danas smatramo feminizmom, jer se ona zalagala prvenstveno za školovanje žena, kako bi bile sposobne nositi se s problemima i raditi izvan kuće.

Period krize

Godine 1911., Laura se udala za Danijela Papu i u tom braku dobila dvojicu sinova, Leona i Bar Kobhu Kokija. Od kraja Prvog do početka Drugog svjetskog rata, usljed velike ekonomske krize, u Evropi su kulminirali fašizam i nacizam, čija meta je uglavnom bio jevrejski narod, a što se prenijelo i u Bosnu i Hercegovinu.

Bohoreta je tada prolazila težak period, naročito nakon što joj je suprug zbog psihičkog oboljenja bio smješten u psihijatrijsku ustanovu, kada je ostala sama s dvoje male djece. Uprkos takvim uvjetima, Laura je nastavila svoje kulturno i socijalno djelovanje nesmanjenim intenzitetom.

To je bio i njen najplodniji književni period, kada je objavila više pripovijetki u časopisima „Jevrejski život“ i „Jevrejski glas“. U svim pripovijetkama i dramama provlači se tema o položaju žena i potrebi njihovog aktivnijeg uključivanja u razne društvene sfere. 

Sestre buntovnice

Laurin otac je, 1911. godine, otvorio salon za šešire i cvijeće „Chic Parisien“, koji se nalazio prekoputa hotela „Evropa“, a u kojem su radile Laurine sestre Nina, Klara i Blanka. Kao i Laura, njene četiri sestre, Klara, Blanka, Nina i Rifka, bile su posebne i živjele ispred svoga vremena, ne obraćajući pažnju na mišljenje čaršije, niti mareći za tradicionalne vjerske i društvene stege.

Nina, Klara i Blanka udale su se za „inovjerce“, ljude nežidovske vjere, što je u to vrijeme bilo nedopustivo. Klara je napustila rodni grad nakon udaje i nije se više nikad vratila. Blanka se tek nakon 14 godina zabavljanja udala i preselila u Beograd, a Nina je ostala u Sarajevu i vodila porodični modni salon. Rifka, najmlađa od sestara, postala je balerina u Narodnom pozorištu u Beogradu i voljela je oženjenog čovjeka.

Sinovi ubijeni

U julu 1941. godine Bohoretini sinovi deportirani su zajedno s 4.000 sarajevskih Jevreja u logore. Njih dvojica ubijena su na putu za Jasenovac, što njihova majka nikad nije saznala.

Nakon što su joj sinovi odvedeni u logor Laura se razboljela. Ostalo je zapisano da je umrla u Sarajevu 12. juna 1942. godine, u 52. godini, u Bolnici sestara milosrdnica. Međutim, ta bolnica, prema pričama, sjećanjima i svjedočanstvima časnih sestara milosrdnica koje još žive i rade u Sarajevu, nije postojala zasebno, nego su u dijelu današnjeg Unverzitetskog kliničkog centra Sarajevo, u staroj zgradi Ortopedije, živjele sestre milosrdnice, koje su, vjerovatno, Lauru tu krile, a gdje je i umrla.

Balada o Bohoreti

Gordana Kuić, kćerka Laurine sestre Blanke, poznata je beogradska književnica, autorica osam romana i dviju knjiga pripovijetki, među kojima bestselera prevedenog na devet jezika „Miris kiše na Balkanu“, prema kojem je snimljena i serija u režiji Ljubiše Samardžića. U svojim romanima i pripovijetkama Gordana uglavnom piše o svojoj porodici, odnosno o sefardskim porodicama koje su došle u Bosnu i Hercegovinu krajem 16. stoljeća. O životu i djelu svoje tetke Laure napisala je „Baladu o Bohoreti“.