Na današnji dan 1984. godine, u Sarajevu je preminuo velikan pisane riječi Šukrija Pandžo, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika i pripovjedača za djecu, čije su pjesme i priče rado čitali i odrasli. Šukriju Pandžu književna kritika svrstava među tri naša najbolja dječija pisca, rame uz rame s Ahmedom Hromadžićem i Brankom Ćopićem. Svojim djelima: poezijom, prozom i dramskim tekstovima, koja je pisao u periodu od kraja Drugog svjetskog rata do početka osamdesetih godina prošlog vijeka, Pandžo je dao ogroman doprinos bosanskohercegovačkoj književnosti.

Pisati za djecu podrazumijeva da imate čisto srce i iskrenu dušu, neopterećenu svakodnevicom, okrenutu ka najranijim životnim vrijednostima. Vraćanje djetinjstvu i posmatranje sa stanovišta odraslog čovjeka je više nostalgija nego autentičan izraz dječijeg pogleda, zbog čega, ustvari, dječiji pisci u svojim djelima uglavnom opisuju ono što su sami doživjeli, preslikavajući i nadograđujući svoja sjećanja. 

Zavičajni pisac

Šukrija Pandžo rođen je 1910. godine u Ulogu kod Kalinovika, gdje je završio osnovno školovanje. Učiteljsku školu završio je u Mostaru, a književnost i francuski jezik na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu. Poeziju je počeo pisati još kao srednjoškolac, a mnogi ga svrstavaju, osim u dječije, i u zavičajne pisce, jer opisani događaji u njegovim djelima oslikavaju kraj u kojem je rođen i nostalgiju za djetinjstvom.

U zavičaju je Šukrija nalazio poticaje i inspiraciju za pjesme i priče o dječacima i djevojčicama na njihovom trnovitom životnom putu. Osnovne teme ovog pjesnika malih radosti i tuga, jesu djeca sa sela, njihovi prvi susreti s gradom, sumnje, nedoumice i strahovi od nepoznatog.

„Veselo veče“

Prije zaposlenja kao nastavnik u Sarajevu radio je kao učitelj i nastavnik u raznim seoskim školama, a bio je, 1947. godine, i direktor Bihaćke gimnazije. Godine 1948., postao je urednik u Kulturnoj redakciji Radija Sarajevo, gdje je radio do penzioniranja. Jedan je od osnivača popularne humorističke emisije "Veselo veče", kao i Udruženja književnika BiH.

Pandžo je proživio režime triju država: Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ali njegova djela krasi specifičan izraz, koji se nije prilagođavao niti podilazio vlastodršcima. Slikovitom lakoćom pripovijedanja izražavao je privrženost zemlji, prirodi i ljudima, ostajući dosljedan i izvan vremena, vezujući se za zavičajne pejzaže i oživljavajući svijet djetinjstva viđen očima učitelja, đaka i roditelja. To najbolje potvrđuje njegova knjiga priča “Samo još kosovi zvižduću”, koja je obavezna lektira u osnovnim školama.

Titov orden

Prateći teške sudbine svojih junaka, Pandžo je pretakao svoja osjećanja u riječi, tumačeći psihologiju mladih u dodiru s novim, njima nepoznatim svijetom, opisujući njihov veliki strah pred čudima tog realnog svijeta. Upravo zbog te Šukrijine fenomenalne vještine pripovijedanja života, njegova djela, zastupljena u dvadesetak knjiga raznih antologija i zbornika, pronašla su svoje mjesto u bosanskohercegovačkoj bogatoj književnoj riznici: „Pjesme“, „Razgovori“ - pjesme za djecu, „Ljudi smo“ - pripovijetke, „Samo još kosovi zvižduću“ - priče za djecu, „Bliže su postale zvijezde“ - pjesme za djecu, „Iznad gore vjetri zbore“ - pjesme za djecu, „Poezija“, „Zeleni strah“ - priče za djecu, „Na kraju puta“ - pripovijetke, „Dobro mi došli“ - pjesme za djecu, „List na putu“ - pjesme za djecu.

Dvostruki je dobitnik nagrade Udruženja književnika BiH, Savjet RTV Sarajevo mu je, 10. aprila 1970. godine, dodijelio spomen-plaketu kao priznanje za dugogodišnji uspješni rad, a 1. juna iste godine Josip Broz Tito mu je dodijelio Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima.

List na putu

Sagnula se mala seja
nad utrti put,
i podigla list sa zemlje
i crven, i žut.
Pa pomisli: on boluje,
metla ga na dlan,
a nad njima smiješio se
tih jesenji dan.
I kap kiše, gle, na njemu:
to je suza trag,
pognula se i spustila
na nj poljubac blag.
Zašuškao list uveli,
sletio na put,
i zaspao snom dubokim
rasplakan i žut.