Narednih nekoliko sedmica objavljivat ćemo feljton o političkim strankama u BiH, njihovoj historiji, ideologiji, politikama i perspektivama koje stoje pred njima. U prvom izdanju feljtona analiziramo Stranku demokratske akcije (SDA), najjaču bošnjačku stranku od 1990. godine.

Prva nacionalna stranka

Od 1990. do danas, SDA je na svakim izborima, s jedinim izuzetkom 2010., bila pojedinačno najjača stranka u državi. Kroz sve te godine, SDA je, s izuzetkom 2000. – 2002. te 2022. – ... , bila dio i izvršne vlasti u BiH, te je društvo u kojem danas živimo, prije svega u većinski bošnjačkim područjima, u najvećoj mjeri skrojeno politikama i vrijednostima ove stranke.

Kroz ove nešto više od tri decenije, vladavinu SDA možemo podijeliti na tri epohe: onu pod vladavinom Alije Izetbegovića, drugu pod vodstvom Sulejmana Tihića, te treću i još aktuelnu pod liderskom palicom Bakira Izetbegovića.

Stranka demokratske akcije nastaje kao prva moderna nacionalna stranka u BiH, a zvaničan datum osnivanja je 26. maj 1990. godine. Iako je stranka nastala prije svega s ciljem nacionalnog okupljanja i političkog organiziranja Bošnjaka, u svom nazivu je izbjegla nacionalno ime, najviše zbog činjenice da je na sceni u tadašnjoj SR BiH i dalje bilo zabranjeno osnivanje nacionalnih stranaka.

Ideje o osnivanju ove stranke započele su još 1989. godine. Rusmir Mahmutćehajić je u razgovorima s Alijom Izetbegovićem raspravljao o organiziranju muslimanskog naroda, što će izroditi u inicijativu za formiranje stranke. U matični odbor stranke bili su uključeni Alija Izetbegović, Alija Isaković, Munib Maglajlić, Mustafa Cerić, Osman Muftić itd. 

Među tada popularnim ličnostima kasnije će se stranci priključiti i Adil Zulfikarpašić, biznismen i intelektualac koji je u Cirihu osnovao Bošnjački institut te decenijama zagovarao promociju imena Bošnjak kao nacionalnog imena, Fikret Abdić, direktor „Agrokomerca“ koji je među Krajišnicima uživao veliki ugled, kao i Sulejman Ugljanin iz Sandžaka.

U prvom sazivu stranke funkciju predsjednika stranke obavljao je Izetbegović, a za potpredsjednike su izabrani Adil Zulfikarpašić, Salim Šabić i Mirsad Ćeman. Da bi se zadovoljila regionalna pripadnost stranci, u Predsjedništvo su ušli i Mirsad Veladžić (prostor Krajine) i Sulejman Ugljanin (prostor Sandžaka). Osim njih, tu su bili i Džemaludin Latić, Omer Behmen i Kenan Mazlami.

No, već u startu postojanja ove stranke doći će do sukoba koji će ostati usud SDA, a preko nje i cjelokupnog bošnjačkog naroda: da li ideologiju stranke treba usko vezati uz islam kao temeljni identitet i Bošnjake tretirati prvenstveno kao dio ummeta, ili prednost dati multietničkim politikama i zapadnim tekovinama. 

Sam Izetbegović, iako je stranku prvobitno formirao kao široki narodni pokret, primajući u njega i mnoge sekularno orijentirane intelektualce, u donošenju ključnih odluka ipak se najviše uzdao u svoje saborce iz „Mladih muslimana“, organizacije s panislamističkim tendencijama.

Upravo će to biti jedan od glavnih razloga zbog kojih će stranku ubrzo napustiti Adil Zulfikarpašić, koji je zagovarao prozapadne politike te osnovao Muslimansko-bošnjačku organizaciju. 

Ipak, ovo neće poremetiti previše SDA, koja će na izborima 1990. osvojiti 31,5 posto glasova te, sa SDS-om i HDZ-om, nakon gotovo pola stoljeća okončati vladavinu komunista BiH.

Narednu godinu i po SDA će voditi bošnjački narod i BiH u turbulentnoj situaciji raspada Jugoslavije. Stav ove stranke je bio da sudbina BiH u Jugoslaviji zavisi od odluka Slovenije i Hrvatske, odnosno da bi s njihovim izlaskom i BiH morala krenuti putem nezavisnosti jer Jugoslavija više ne bi ni postojala. 

Upravo će, nakon što su u junu 1991. Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost, SDA, uz pomoć HDZ-a, preuzeti neophodne korake ka istupanju iz Jugoslavije i proglašenju nezavisnosti BiH, što će svoju realizaciju konačno dobiti s referendumom 29. februara i 1. marta 1992.

Kao što je poznato, SDS, koji je već u januaru proglasio Srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu (kasnije Republiku Srpsku), uz pomoć režima iz Beograda i trupa JNA, započeo je rat s ciljem razaranja Bosne i Hercegovine te priključenja najvećeg dijela njene teritorije zamišljenoj budućoj „velikoj Srbiji“, propraćeno zločinima etničkog čišćenja i genocida nad Bošnjacima i Hrvatima. 

U nezavisnost će rukovodioci koji su ispred SDA vodili državu krenuti s idejom multietničke i otvorene BiH, što će se odraziti i kroz multietnički karakter kako vlasti tako poslije i same Armije BiH.

Ipak, sukob između ovog sekularnog i bosanskohercegovačkog te vjerskog identiteta ove stranke ponovo će u ratnim danima doći do izražaja. Samo rukovodstvo BiH, kako ratne okolnosti to bude diktirale, sve će više početi djelovati kao ekskluzivno bošnjačko, uz formalno pristajanje i na koncepte unutrašnje podjele BiH na etničke republike. 

Uporedo s tim, desit će se i proces islamizacije BiH koja će, od nominalno sekularne, sve više biti pretvarana u bošnjačko-islamsku Armiju kroz čišćenje nebošnjačkih kadrova s rukovodećih pozicija, uvođenje mesdžida u vojsku, selama kao službenog pozdrava, formiranja muslimanskih brigada, kao i primanja islamskih dobrovoljaca s Bliskog istoka u redove Armije.

Iako zbog potpisivanja Dejtona mnogi danas osuđuju Aliju Izetbegovića, onaj osnovni cilj, očuvanje BiH u međunarodno priznatim granicama, ipak je ostvaren, a narod je tad bio sretan zbog okončanja rata. Ipak, novi raskol će se desiti između Alije Izetbegovića i bivšeg ministra vanjskih poslova i premijera RBiH Harisa Silajdžića, koji će osnovati Stranku za BiH i povući sa sobom veliki broj umjerenijih kadrova. 

Ni ovo neće poremetiti uspjeh SDA, koja će na prvim postratnim izborima 1996. ostvariti rekordan rezultat, osvojivši više od 700.000 glasova.

No, u narednim godinama doći će do naglog pada popularnosti ove stranke. Kriminalna privatizacija, teška ekonomska situacija, veze s radikalnim islamskim krugovima, unutrašnji sukobi, srušit će ovu stranku s vlasti 2000. godine, kada je u cijelom regionu došlo do demokratskih promjena. 

U Srbiji je pao Milošević, u Hrvatskoj HDZ, dok je u BiH na vlast došla Alijansa za promjene. Prvi put je u FBiH formirana vlast i bez SDA i bez HDZ-a, sa širokom koalicijom stranaka.

Sekularizacija stranke

SDA su tresli unutrašnji sukobi, a u svijetu, nakon 11. septembra, ova stranka počela je trpjeti snažan američki pritisak zbog svoje islamističke struje i veza s radikalima. 

Sam Izetbegović shvatio je da je vrijeme za promjene. Te godine se, nakon gubitka vlasti, povukao i s čela SDA te kormilo prepustio Sulejmanu Tihiću, koji je važio za umjerenog i prozapadnog političara. Zaokret u politici stranke Tihić je najavio iste godine rečenicom „U SDA se sad može i s pivom“.

Tihić će u narednih deset godina sekularizirati ovu stranku, otvoriti njena vrata srpskim i hrvatskim kadrovima, napraviti snažni zaokret ka Zapadu, uspostaviti bliske odnose s evropskim konzervativnim strankama te voditi umjerenu i proevropsku politiku.

Ovaj zaokret od početka je nailazio na žestok otpor islamističke struje u SDA koja je sve više počela isturati Bakira Izetbegovića kao svog favorita. 

Tihić je za predsjednika potvrđen na Kongresu 2005., da bi 2009. ponovo bio izabran, kada je pobijedio Bakira Izetbegovića.

I dok će Tihić zadržati podršku unutar stranke, glasači SDA često i nisu bili oduševljeni njegovim politikama.

Iako je 2002. pobijedio u utrci za člana Predsjedništva, godine 2006. doživio je uvjerljiv poraz od Harisa Silajdžića, za kojeg su otvoreno lobirali i pojedini desni kadrovi SDA te Islamska zajednica.

Sa smrću Tihića 2013. godine, Izetbegović je konačno dočekao priliku da započne treću eru u postojanju SDA. Mnogi su prognozirali da s povratkom Izetbegovića stiže i era povratka „duboke države“ u rukovodstvo stranke i da će radikalni elementi ponovo dobiti svojih pet minuta.

Povratak na Istok

Ipak, u svojim počecima Izetbegović, koji je 2010. izabran za bošnjačkog člana Predsjedništva, nastupao je umjereno i nastojao je sebe brendirati kao umjerenog konzervativca. No, ispostavit će se da je to bilo samo uhodavanje, a da su se prognoze o opasnostima politike Bakira Izetbegovića pokazale potpuno tačnim.

Izetbegović će ubrzo, sve agresivnije, započeti proces nikad veće radikalizacije ove stranke. U vanjskoj politici se potpuno podredio interesima i željama turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan), koji je i sam vodio sve desniju politiku; javno je podržao Muslimansko bratstvo i predsjednika Mursija u Egiptu; Odnosi sa zapadnim državama bit će svedeni na minimum, a mediji bliski SDA započet će sa širenjem islamističkih ideologija i neumornom satanizacijom svih kritičara politike SDA ili prozapadno orijentiranih Bošnjaka. 

Istovremeno, Izetbegović će vlastitu suprugu Sebiju Izetbegović postaviti na čelo KCUS-a i uključiti je u vođenje stranke; započet će kontinuiranu čistku kadrova unutar stranke. U najuže rukovodstvo SDA bit će postavljani karikaturalni kadrovi skromnog obrazovanja, još skromnijeg vokabulara i brojnih sumnjivih djela.

Sve to pratit će i najveće osipanje SDA u historiji iz kojeg će u ovom periodu nastati cijeli niz novih stranaka – Nezavisni blok, Pokret demokratske akcije, Narod i pravda, itd...

Izetbegovića će to odvesti do zaista jedinstvene situacije – da se 12 stranaka ujedini protiv njega na izborima 2022. godine i stane iza Denisa Bećirovića te da, s izuzetkom Željka Komšića i DF-a, apsolutno niko ne bude voljan praviti vlast s njim nakon izbora, što će, uprkos raznim zakulisnim igrama i pokušajima pridobivanja delegata u Domu naroda FBiH, na kraju dovesti i do formiranja vlasti bez SDA, i to na nivou BiH i FBiH.

Naravno, zbog izrazitog antizapadnjaštva ove stranke pod njegovim vodstvom, skidanje SDA s vlasti otvoreno će podržati i vodeće zapadne sile.

No, za razliku od njegovog oca koji je prepoznao historijski trenutak i podržao Tihića da provede sekularizaciju stranke kada je to bilo neophodno, Bakir Izetbegović i ne pomišlja da se povuče s čela.

Bakir Izetbegović je uradio što Tihić, koji je izabran za predsjednika na Kongresu i 2005. i 2009., nije ni pomišljao – da zabrani konkurenciju i onemogući Šemsudina Mehmedovića da mu bude protukandidat.

Jasno je da ova Izetbegovićeva politika SDA može dalje voditi samo u dodatnu marginalizaciju, radikalizaciju i političko propadanje, posebno uzimajući u obzir da je i sam Mehmedović najavio formiranje novog političkog pokreta.

Ako smo sagledali historiju SDA, zaključak koji možemo izvesti jeste da je Alija izgradio, Sulejman sekularizirao, a Bakir devastirao.

Brojne afere

Brojne kriminalne afere, s „Respiratorima“, pod vodstvom bivšeg premijera Federacije BiH Fadila Novalića, kao najčuvenijom, nepotizam, optužnice, radikalizacija, botovska dehumanizacija političkih protivnika, antizapadnjaštvo, verbalni napadi na novinare, postat će prepoznatljivo obilježje SDA pod Izetbegovićevim vodstvom.