Eliezer Papo je rođeni Sarajlija, profesor hebrejske književnosti na Univerzitetu “Ben-Gurion” u Izraelu. U razgovoru za „Avaz“ govorio je o situaciji koja vlada u Izraelu nakon napada Hamasa u subotu.
Gomile leševa
U subotu 7. oktobra svjedočili smo stravičnom koordiniranom napadu Hamasa u kojem je ubijeno nekoliko stotina ljudi, mahom civila. Izrael je, očekivano, odgovorio raketiranjem pojasa Gaze iz kojeg je došao napad. Kakva je trenutno atmosfera u Izraelu?
- Ja u Izraelu živim od decembra 1991, dakle već sam više godina proveo ovde nego svojevremeno u Jugoslaviji, i nikada nisam doživio ovakvu atmosferu. Nakon pogroma koji je Hamas napravio u subotu, tek sam danas po prvi puta izašao iz kuće. Kako ja, tako i većina komšija i sugrađana, bar dokle oko seže s prozora. Prvih 72 sata je vladala opšta konsternacija. Nešto poput atmosfere nakon pada atomske bombe u holivudskim filmovima, a oni ljudi valjda znaju kako to izgleda, njihova je zemlja jedina dosad bacala atomske bombe. Ne, nije se radilo o bilo kakvom policijkom času, nego o opštoj paralizi društva. Scene za kakve smo mislili da se poslije sadejstva njemačke vojske i ukrajinske policije u Babinom jaru ili poslije ustaških divljanja u Jasenovcu više nikada neće moći ponoviti, ispunile su ekrane i svijesti ljudi: silovane žene, djeca u kavezima, gomile leševa na sve strane, safari lov na polaznike koncerta, odvođenje ljudi u ropstvo, bebe pronađene žive u ormaru gdje su ih roditelji zdekovali prije nego što su ubijeni.
Kako se jednoj od najboljih obavještajnih službi svijeta mogao desiti ovakav propust?
- Niko nema pojma. Vlada još nije dala zvanično objašnjenje, a i da jeste pitanje je da li bi ono ikoga zadovoljilo. Vakum su u međuvremenu ispunile raznorazne teorije. I ovde kao i na Balkanu ljudi se rađaju sa malom maturom, a čim prestanu da sisaju dobiju i fakultetsku diplomu, tako da svi sve znaju. Teorije variraju od teorije „trostruke vrpce“ (prema Propovjedniku 4:12), preko „izdaje duboke države“ do onih širokokutnijih: „Amerikanci otvaraju novo ratište, jer su u Ukrajini izgubili, a ulaze u predizbornu godinu, pa im treba novi seksi rat, jer je prethodni izgubio na seksipilnosti“. Ne govorim o vlastitim pogledima, nego o mišljenjima koja se mogu čuti po grupama na Facebooku, Whats appu, Telegramu i slično. Kao što rekoh, neposrednih živih kontakata nije bilo puno u ovim danima nakon "dana D". Teorija trostruke vrpce kombinuje tri faktora: 1. djelimično prebacivanje upravljanja sigurnosnim pitanjima na umjetnu inteligenciju 2. praznik - kada je većina vojske bila na Zapadnoj obali, jer tamo za vrijeme praznika uvijek prijeti opasnost da dođe do trvenja između Arapa i Jevreja, pošto tamo zajednice žive pomiješano i 3. potcjenjivanje Hamasa, ono što bi se u Hercegovini reci „ta će on“. Pošto kupio, poto prod'o.
Pitanje Egipta
Ipak, Izrael je na sve odgovorio žestokim napadima u kojima strada i civilno stanovništvo u Gazi. Kuda sve ovo vodi?
- Da, od toga čovjeku dođe da poludi. Uvijek stradaju nevini! Da ne idemo daleko u prošlost... Najsvježiji posljednji rat... prije ovog koji se sad đubri i zaliva. Ukrajinci nisu nikada glasali za sukob Rusije i Zapada preko vlastitih leđa. Naprotiv, glasali su za Zelenskog upravo zato što se na izborima predstavio kao podjednako udaljen i od ukrajinskih ultranacionalista i od vatreno proruskih građana Ukrajine. Predizborna kampanja mu je, koliko se ja sjećam bila: Zar vam ja izgledam kao ukrajinski nacionalista, ja sam ukrajinski Jevrejin kome je ruski jezik maternji i zalažem se za normalizaciju odnosa sa Rusijom i ruskom zajednicom, za ulazak u Evropsku uniju i ekvi-saradnju i sa Amerikom i sa Rusijom. Poslije izbora obrnuo je ćurak naopako, vjerovatno izložen ovakvim ili onakvim pritiscima, a narod više nikada niko ništa nije ni pitao. Strada, pa strada. Ukratko, nekada je za rat bilo potrebno najmanje dvoje. Danas su moderni proksi ratovi, pa je potrebno da se nađu bar dva unutrašnja i bar dva spoljna faktora. Nažalost, ovdje imamo sijaset unutrašnjih i sijaset spoljnih faktora, voljnih da odmjere snage i na Srednjem istoku (istorijski, Bliski Istok je Balkan, odnosno Osmanske teritorije u Evropi, a ovo ovdje je Srednji). Jezik pregrizao, ali vjerujem da sve ovo vodi još jednom globalnom ratu koji će se voditi preko lokalnih leđa. Sjećate se onog bosansko-oskarovskog „s*anja u Ruandi“. E tako bi neki ovdašnji Đuro serbez mogao da kaže: Da hoće više ovaj Tajvan, da mi malo ohanemo.
Bilo kako bilo, ključ za rješenje trenutne krize je u rukama Hamasa. Oni ove sekunde mogu da prekinu humanitarnu krizu, neka vrate taoce i neka predaju sudu zločince koji su počinili masakre nad izraelskim civilima 7. oktobra 2023, i niko više neće tražiti teroriste iza civilnih objekata u Gazi. Naravno, Hamas to neće napraviti, jer nisu izazvali krizu da bi je sad okončavali. Pobili su izraelske civile i sakrili se mučki iza svojih, kako bi iskorištavali patnju palestinskih civila.
Je li nakon svega uopće više moguć život Palestinaca i Jevreja jednih s drugima ili barem jednih pored drugih u dvije odvojene države?
- Ljudi nemaju pojma kako to ovde izgleda zaprave. Život jednih s drugima je ovde ne samo neminovnost, nego i svakodnevna praksa. Trećina mojih studenata su Arapi. I kad bi postojale dvije države, u Izraelu bi ostala značajna manjina tzv. Izraelskih Arapa. Oni zajedno s nama bježe u skloništa kad se upale sirene, i zajedno s nama kunu one koji lansiraju rakete, ponekad i glasnije, kao što uvijek radi manjina koja se ne boji samo spoljnog faktora već i optužbe za petokolonašenje. Apsolutno negiram bilo kome na Balkanu pravo da tvrdi da mu je više od mene stalo do mojih prijatelja Palestinaca. Problem, dakle, nije nužno vezan za izraelske Arape, s kojima živimo sada i živjećemo sutra; nego prevashodno za Gazu, koja funkcioniše kao entitet za sebe. Entitet koji ima granicu sa Izraelom i sa Egiptom. U normalnim danima mnoštvo Palestinaca iz Gaze radi u Izraelu. U danima tenzije, granični prelaz biva zatvoren. Gaza ima i granicu sa Egiptom. Interesantno je da oni koji se kod nas toliko identifikuju s Gazom, nikada ne govore o tome kako Egipat Gazu drži pod opsadom, pretvara u geto, konclogor i slično. Gazom vlada Hamas, revolucionarna organizacija kojoj su Palestinci sredstvo, a ne cilj. Ja lično ne poznajem obične Palestince iz Gaze, ali ako su rođaci ovih naših, a jesu, onda je i dobar dio njih sigurno sababa (u hebrejskom slengu se koristi arapski glagol čije je značenje teči, da bi se ukazalo na osobu koja je opuštena i prilagodljiva, o sebi. pri sebi što bi se reklo u BiH). Ne sumnjam sekunde jedne da je vjera snažan identitetski momenat, i da kao takva dovodi do instant identifikacije sa patnjama savjernika. Ipak, za nas ovdje Palestinci nisu neki amorfni emocionalni koncept, nego vrlo konkretni zubar Basem, koji mi ne stigne popraviti zube jer se raspravljamo o političkim temama, i koji mi ponekad namjerno drži zujalicu u ustima da bi mogao da drži monolog, a koji mi je neki dan rekao da sam zvijezda njegove porodične "Whats App" grupe, zbog atipičnih stavova prema izraelsko-palestinskom konfliktu, ili najsimpatičnija studentkinja Suha, koja mi je neki dan predala izvrsnu analizu jedne srednjevjekovne jevrejske liturgijske pjesme koju je, na hebrejskom, napisao jedan Jevrejin čiji je sin prešao na Islam, pa poslije prelaska na Islam napisao, na arapskom, teološki pamflet protiv judaizma. Suhina analiza pjesme obuhvatila je i osvrt na sinovljev pamflet, nešto što većina mojih jevrejskih studenata može da analizira „kad na vrbi zasvrbi“. Ja s tim ljudima živim i saobraćam svakodnevno. Upravo zato, uzimam sebi i pravo da budem kritičan prema vodstvu njihovih elita na različitim prekretnicama...
Propuštanje prilika
Papo naglašava kako palestinske elite nikada nisu “propustile priliku da propuste priliku” za mirovno rješenje.
Jednostavno rečeno, palestinske elite nikada nisu propustile priliku da propuste priliku. Ajde što su 1948. odbile podjelu koju su predložile Ujedinjeni narodi, nego su i mnogo decenija i mnogo izgubljenih bitaka i ratova nakon toga, 2000. godine, odbile podjelu Jerusalima koju je Jaseru Arafatu nudio Ehud Barak. Dva naroda, dvije države i dva dijela Jerusalima. U međuvremenu je u Izraelu došlo do ekonomskih, sigurnosnih i demografskih promjena, zbog kojih je danas takva ponuda nezamisliva. Ukratko, danas u oba naroda postoji nespremnost da se odustane od pola zemlje u cilju razdvajanja, kao i nespremnost da se napravi jedna zajednička građanska država. Mislim da ta vrsta paralize nije tipična samo za nas ovde, nego i za nas tamo, pa ako ništa taj bi hendikep mogao da bude izvor empatije tamo učvorenih premda ovde učvorenim. Toliko s lica mjesta, s pupka svijeta.
