Bosnu i Hercegovinu možemo podijeliti na bezbroj načina. No, možda ne bi bilo loše reći da u suštini postoje i samo dvije Bosne. I Hercegovine. Bosna koja radi i Bosna koja jede g*vna. Bosna koja radi i živi... Pa, od svog rada. Ova druga Bosna živi od go**na.

Trovači duše

Elem, ova prva BiH živi normalno. Normalno putuje, trguje, radi, sarađuje, proizvodi, zapošljava, vodi djecu u školu i obdanište, ponekad navrati u kino, pozorište, ode na koncert, itd... Ova potonja BiH živi, uglavnom, od trovanja i širenja smrada, neumorno pljuckajući po ovoj prvoj Bosni mržnju, sukobe, tenzije, ratne traume, teške riječi i još teže optužbe. Ovakvu BiH srest ćete masovno u politici, tek nešto manje u medijima, a prilično i u akademskoj zajednici.

Ova prva BiH relativno može ostati normalna, spokojna i gledati svoja posla pod uvjetom da joj posao nije previše javan. A baš s takvim problemom, dakle, poslom koji je pod lupom javnosti, susrelo se rukovodstvo Narodnog pozorišta Republike Srpske u Banjoj Luci kada je odlučilo pozvati u goste Sarajevski ratni teatar (SARTR).

Nešto što bi trebala biti posve normalna i uobičajena stvar, dakle, da ljudi, umjetnici, pozorišta širom BiH sarađuju, pretvorilo se u prvorazredni politički skandal kada su Dodikove režimske strukture vidjele priliku da sve pretvore u mrzilački pogrom.

Udar na RS i izdaju srpstva prepoznali su u činjenici da SARTR, pozorište nastalo u opkoljenom Sarajevu, koje je u nemogućim uvjetima održavalo kulturni duh grad, u svom nazivu ima riječ „ratni“, što i ne može značiti ništa drugo nego samu objavu rata i ulazak Armije RBiH u Banju Luku nakon 27 godina. Hajka, koju je na Twitteru povela botoksirana prestolonasljednica Gorica Dodik, nastavljena je putem režimskih kerbera i botova te u konačnici preuzeta od gebelsovskog režimskog RTRS-a koji je otvoreno targetirao Upravu Narodnog pozorišta RS.

Hajka, međutim, nije uspjela – Uprava je istrajala, predstava je odigrana, a banjalučka publika je gromoglasnim aplauzom nagradila goste iz Sarajeva.

Jasna poruka

Snažan govor održao je Aleksandar Stojković Piksi, glumac i vršilac dužnosti umjetničkog direktora Narodnog pozorišta Republike Srpske.

- Da li vi smatrate da bih ja, Aleksandar Stojković, borac prve kategorije i ratni vojni invalid, trebao imati zabranu da učestvujem na bilo kojem festivalu u Federaciji zato što sam bio pripadnik Vojske Republike Srpske od prvog do posljednjeg dana i izgubio najbolje prijatelje, rodni kraj i najljepšu mladost. Da ja nekome trebam da se pravdam zašto smo mi pozvali svoje kolege da odigraju predstavu, i to trideset godina nakon rata – upitao je Stojković.

Ne treba Piksi. Ali se treba se, što si i učinio, beskompromisno suprotstavljati trovačima duše koji iz dana u dan neumorno zagađuju ovu zemlju šireći ratnu mržnju i održavajući tenzije u pripravnosti, iako je od rata prošlo 30 godina. I sve tri decenije im to polazi za rukom.

Možda je vrijeme da ih ova Bosna, a i Hercegovina, koja živi od svog rada, a ne od prodaje mržnje i budžetskog lizačkog parazitiranja, konačno pošalje u tri lijepe. 

Nemoj u Sanski Most

- Je li treba da živim u tom svijetu? Je li treba ja svom Marku da kažem - nemoj slučajno da pređeš u Sanski Most, svom pradjedu, mom djedu Jovanu na grob - kazao je Stojković nakon napada na Narodno pozorište RS.