U organizaciji Komisije Bijelih traka, nevladine organizacije posvećene izgradnji kulture sjećanja i podizanju svijesti o genocidu i uzrocima rata u BiH, u nekoliko gradova Švicarske organizirana je projekcija filma "DNK dostojanstva". Reditelj filma Jan Baumgartner za "Avaz" govori kako je nastao ovaj film, ali i šta ga veže za BiH i kako vidi situaciju u našoj zemlji skoro tri decenije nakon završetka rata.

"DNK dostojanstva"

- Godine 2018., završili smo jedan filmski projekt o deminerima, koji iz dana u dan rade na tome da Bosna i Hercegovina bude sigurnija. Pritom sam shvatio da zemlja krije mnogo više - priče o hiljadama nestalih ljudi. Želio sam saznati više o ljudima koji se zalažu za proces identifikacije nestalih osoba. Tokom konceptualizacije filma razgovarao sam sa svojim prijateljima i naišao na mnogo skepticizma. Većina želi završiti s tim temama i zaboraviti rat. Ozbiljno sam shvatio tu kritiku. Bilo mi je važno da ne povrijedim gledatelje, pa sam pokušao povezati kosti s nečim sto donosi nadu. Pronalazak voljenih osoba za preživjele znači kraj dugogodišnje neizvjesnosti. Zašto onda ne doprinijeti obrađivanju ove važne teme? - kaže Baumgartner.

"DNK dostojanstva" je film koji nas vodi kroz ratno razdoblje i istražuje priče nestalih osoba čiji posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. U fokusu su napori forenzičara da žrtvama vrate njihov identitet i porodicama omoguće smiraj.

- Još postoji mogućnost da nestali budu pronađeni, ali za to su potrebne tačne informacije od ljudi koji su učestvovali u tim događajima ili im svjedočili. Ovakva obavještenja mogu se anonimno dostaviti, bez posljedica za one koji ih dostave. Ako se samo jedan gledalac osjeti osnaženim da podijeli takvu informaciju, onda smo filmom postigli ono što su mnogi prije smatrali iluzijom - ističe Baumgartner.

Do sada identificirano više od 30.000 ljudi

Podsjeća da tim Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), čiji rad je pratila njegova ekipa, daje izuzetno važan doprinos društvu, a zahvaljujući njihovom veoma kompliciranom poslu, do sada je identificirano više od 30.000 ljudi. Taj svijet je Baumgartner želio približiti gledateljima i pokazati koliko je njihov rad važan za budućnost regiona.

Na pitanje šta ga kao Švicarska toliko veže za BiH i njene ljude, odgovara da već dvije decenije putuje Balkanom od kojih je šest živio ovdje.

- Moje prvo putovanje odvelo me u Sarajevo gdje smo imali razmjenu učenika s Trećom gimnazijom. Tada sam razmišljao o tome da postanem ratni fotograf. Međutim, to putovanje me promijenilo i shvatio sam da rat ne završava mirnim sporazumom i da ima dugoročne posljedice decenijama za ljude na licu mjesta. Od tada povezujem ovaj region ne samo s velikim prijateljstvima, već i sa željom da kao stranac, s mog gledišta važne a često neugodne teme, prikažem i raspravljam o njima s poštovanjem. Balkan mi je postao drugi dom i za to sam vrlo zahvalan - dodaje.

Tokom više od šest godina snimanja filmova s deminerima i forenzičarima upoznao je i ljude koje i svaki snažan zvuk sa ulice podsjeća na ratne traume, slušao priče porodica koje još tragaju za svojom djecom, suprugama, braćom, muževima.

- To mi pokazuje da su sjećanja i danas živa. Proživljeni strahovi, emocije, slike - to će ostati. Želio bih da prošlost ne bude potisnuta, već da se svjesnije i diferenciranije pristupa tome. Da se hrabrije i otvorenije razgovara o proživljenom. To bi moglo doprinijeti miru u regiji, ali i dobrobiti svakog pojedinca. Time ne mislim na to da treba umanjivati ili negirati ono što se dogodilo - kaže Baumgartner.

Usamljena vlastita misija

Tri decenije od rata i užasnih zločina BiH izgleda kao država zarobljena na svom putu ka boljem životu za njene građane. Baumgartner, međutim, tvrdi da to nije tako, iako se ponekad čini.

- Zemlja je puna dragocjenih resursa. Ako politika uspije podijeliti to bogatstvo s narodom, to će mnogo doprinijeti stabilnosti u regiji. Svaki dan susrećem ljude koji se trude da, u okviru svojih mogućnosti, učine nešto dobro za zemlju i zajednicu. Svaka uklonjena mina, svaka nestala osoba koja ponovno stekne identitet, svi ljudi koji se zalažu za ljudska prava - uvjeren sam da će ova zajednička nastojanja unaprijediti zemlju. Ramiz Nukić, kojeg smo dugo pratili, a koji je, nažalost, prerano preminuo, nije smatrao ništa važnijim od pronalaženja kostiju u šumama. Imao je svoju vlastitu misiju, usamljenu, ali tako važnu. Za mene je uvijek bio uzor kada je riječ o tome da ne izgubimo iz vida dobro, uprkos teškim okolnostima - ističe mladi švicarski reditelj Jan Baumgartner.