Selo Borci blizu Boračkoj jezera, dvadesetak kilometara od Konjica, čuveno je nadaleko po svojim nekadašnjim žiteljima. U njemu su živjeli i stvarali pisci Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović, slikar i posljednji bogumil Lazar Drljača, državnici Austro-Ugarske monarhije i bivše Jugoslavije...  

Razgovor s konjima

Ima jedna kuća zove se upravo „Šantića vila“, sagrađena 1902. godine. Srušena, pa opet obnovljena, pa pretvorena u partizansku bolnicu, pa opet srušena i zapaljena... Danas je obrasla u šipražje. Lijepo selo s pogledom na vrhove planine Prenj i Boračko jezero danas je utočište i krdu od 27 bosanskih brdskih konja.  

Dosta je interesantnih priča u Borcima i ova s krdom konja jedna je od njih te glavni razlog naše posjete. To su konji rahmetli age Mumina Maksumića. Njegovi sinovi nisu dali da se konji uklone i rasprodaju, ali ih više niko ne koristi za poslove.

Oni su pušteni da u krdu lutaju vrletima. A, kada dođu zima i snijeg, oni se spuste u selo. I tada im sijeno i žito osigura Elvir Zulić. Reporteri „Dnevnog avaza“ posjetili su ovo mjesto. Nana Bega Fišić naša je prva sagovornica.

- Imate vi, sine, konja i dolje u gradu, ne znam što ste dolazili ovdje da slikate konje - govori nana Bega kroz smijeh, odgovarajući na naše pitanje gdje su Maskumićevi konji.

Ugledasmo ih na jednom proplanku iza kuća. Okupirani su ispašom na jednom dijelu gdje je snježni pokrivač tanji i ne primjećuju nas. Vođa krda, pastuh kojeg je Mumin Maksumić najviše volio, prilazi našem automobilu.

- Osjetio je so na automobilu pa mu je to sad interesantno - govori Zulić.

Kaže da je velika želja gazde Mumina bila da se konji ne prodaju, nego da ih čuvaju.

- On bi dođi u košulji „Versace“ i najnovijem odijelu, uđe među konje i sjedi, razgovara s njima, a oni ga pozorno slušaju - govori Zulić.

Oduševljenje slikom

U kafani „za vlastite potrebe“ zatičemo radne, ali vesele ljude. Među njima je i Avdo Jugović. Čoban i veterinarski tehničar. Čuvao ovce na Bjelašnici, a sada promijenio profesiju. Siječe drva i prodaje.  

- Najteže je biti čoban. To ko nije radio, nema pojma koliko je to teško. Ovca hoće svoje, ode u planinu. Znao sam cijelu planinu prijeći za dan hodajući za ovcama - govori Jugović.

Na zidu slika Josipa Broza Tita. U ovakvim mjestima sve ima svoju priču. Pa tako i ova slika najvećeg državnika s ovih prostora.

- Došao jedan iz Njemačke, krenuo tako da obilazi ova mjesta, sela. Bio bogat čovjek. I ulazi jedan dan u kafanu i odmah kaže konobaru „Daj duplo kafani šta pije i daj Titi šta će“. Mi se malo zgledasmo, ali uredno naspemo Titi duplu lozu. I tako priča po priča, njegovo oduševljenje slikom Tite na zidu bilo je neprocjenjivo. Svi smo se ponapijali, i Tito ''popio'' litar i po loze - pričaju naši sagovornici u kafani kod gazdarice Remze.

Šta je konobar Muharem rekao rahmetli Aliji Izetbegoviću

Kad su se počele pripovijedati anegdote, dođe na red i priča o konobaru Muharemu iz Konjica i rahmetli Aliji Izetbegoviću, prvom predsjedniku Predsjedništva RBiH.

- Došao Alija u Konjic i ko će ga služiti nego najstariji konobar Muharem. I hoće predsjednik jedan jogurt, odnese Muharem. Malo prošlo, traži još jogurta. I Muharem, kakav je narodski čovjek i bio, kaže predsjedniku Izetbegoviću: „Šta je, predsjedniče, što će Vam toliki jogurt, da niste mahmurni?“ To se u ovom gradiću i danas pripovijeda - kažu u šali kafandžije u Borcima.